www.pepeljuga21veka.org.rs-Čarolija - Pepeljuga 21. Veka i Prijatelji

Ако је ово Ваша прва посета, обавезно погледајте Често Постављана Питања кликом на линк ЧПП. Да би сте постављали или одговарали на теме морате бити регистровани, односно пријављени. Кликните на линк Региструј се за наставак.


14.03.2013 Tajanstvena Srbija

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 14 Мар 2013, 14:18

Emisija Tajanstvena Srbija 14.03.2013 godina sa pocetkom u 20h Prica o Dr ANTO GVOZDENOVIĆ - GENERAL U TRI VOJSKE Voditelj i Autor Svetlana Urosevic GL.i Odgovorni urednik Zeljko Matorcevic. Direktna ukljucenja 061 726 4856

http://nasradio.listen2mymusic.com http://nasradio.radiostream321.com http://nasradio.listen2myshow.com http://nasradio.radio12345.com http://nasradio.radiostream123.com
http://pepeljuga21veka.com
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 14 Мар 2013, 14:19


Mladi kapetane,
Odakle ideš ti?"
"Ja idem sa Balkana,
Iz boja krvava".

"Mladi kapetane,
Znaš li mi dragog ti?
Običan vojnik beše,
Jovan mu ime bi".

"Mlada udovice,
Znao sam dragog tvog.
U mojoj četi beše,
Kraj mene pogin'o.

Mlada udovice,
Ne plači sada ti,
Jer rata više nema,
Ni borbi krvavih".

Pesma datira još iz balkanskih ratova."Mladi kapetane"vezana je za 4. pešadijski puk "Stevan Nemanja" Drinske divizije koji je bio sastavljen od ratnika Užičana.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 14 Мар 2013, 14:31

Veceras eskluzivno potomak Dr Ante Gvozdenovica
Прилози
anto_gvozdenovic.jpg
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 14 Мар 2013, 16:17

Đeneral Gvozdenović i kralj Nikola

Đeneral Anto Gvozdenović, koji je još u mladosti napustio ljekarski poziv i odao se vojsci i politici, bio je od 1911. godine pa sve do kraja lični savjetnik kralja Nikole. On se bavio i književnošću, a imao je i odličnih poznanstava sa najpoznatijim svjetskim piscima, te je važio kao dobar stručnjak za književnost i umjetnička pitanja. Kralj Nikola je imao običaj da se često s njim šali, pa će jedanput da ga preko običaja oslovi sa doktore, a ne kako ga je obično zvao: đenerale. Bila je riječ o jednom crnogorskom pjesniku, koji se i suviše udvarao kralju. Tada će kralj:
- Ti si, doktore, stari književnik i ljubitelj muza, pa ćeš mi najbolje moći reći kakav je pjesnik ovaj naš pješivački Omir?
- Gospodaru, oprostite, ja nijesam veterinar nego ljekar! Bolje da se potraži stručnija osoba!
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:53

Dr Đuro Batrićević:
CRNOGORCI U RUSKO-JAPANSKOM RATU


Brojni dobrovoljci iz Crne Gore, među kojima su neki zauzimali i odgovorne položaje u ruskoj vojsci, u ratu na drugom kraju svijeta

Kraj jedne zablude

Zbog imperijalističkih težnji Rusije i Japana oko podjele sfera uticaja na Dalekom istoku, oko Mandžurije i Koreje, došlo je do rusko - japanskog rata. Rusija je uzela pod zakup željezniku prugu Harbin - Port - Artur. Rat je otpočeo, bez objave, iznenadnim uspješnim napadom japanske flote na rusku, u Port - Arturu, 8. februara 1904. godine. Tom prilikom je ruska flota pretrpjela znatne gubitke, pa je bilo potrebno slati nova pojačanja.
U međuvremenu, dok su Rusima stigle nove i svježe snage, na tlu Mandžurije vođene su suvozemne operacije, gdje su Rusi takođe pretrpjeli neuspjeh od Japanaca u rejonu Mukdena i Ljaojanga. U aprilu 1904. godine odigrala se velika bitka između Rusa i Japanaca na rijeci Jalu, a u maju iste godine presječena je i željeznička pruga na liniji Harbin - Port - Artur, čime je znatno otežano snabdijevanje ruske vojske hranom i ratnom tehnikom, opsjednutom u Port - Arturu. U oktobru 1904. godine na rijeci Šahi vođena je velika bitka između Rusa i Japanaca.
Poslije jedanaestomjesečne herojske ruske odbrane, Port - Artur je, u decembru 1904. godine, pao u ruke Japanaca. Bitka za Port - Artur se ubraja u najveće bitke svijeta. Ona je ravna bitkama kod Maratona, Lepanta, Trafalgara, Austerlica, Vaterloa, Borodina, Sevastopolja i drugim.
U februaru 1905. godine odigrala se velika bitka između Rusa i Japanaca kod Mugdena, u kojoj je poginulo oko 120.000 ruskih vojnika i oficira. Završna bitka se odigrala u moreuzu Sušimac 14. maja 1905. godine, nakon koje je došlo do zaključenja mira između Rusije i Japana u Portsmutu, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Porazu ruske vojske u rusko - japanskom ratu, kojom je komandovao proslavljeni ruski general Kuropatkin, u mnogome je doprinijela i Velika Britanija, koja je svesrdno pomagala Japan za sve vrijeme rusko-japanskog rata. Ona je zabranila ruskoj floti prolaz kroz Sueski kanal, pa je ova morala da zaobilazi čitavu Afriku, gubeći na taj način dragocjeno vrijeme, da bi najzad iscrpljena stigla opsjednutoj vojsci u Port - Arturu u pomoć.

Povod za priče

U rusko - japanskom ratu kao dobrovoljci učestvovali su brojni Crnogorci. Među njima treba posebno istaći dr Anta Gvozdenovića, njegovog nerazdvojnog druga i pobratima Jovana Popovića Lipovca, generala Andriju Bakića, Aleksandra - Leksa Saičića, Filipa Mirova Radulovića, Joša Ražnatovića, plemenskog kapetana iz Crmnice Milana Ivova Rolovića, zatim sinovca kralja Nikole Vladimira Petrovića, Petra Savova Jablana, Steva Nikova Jablana, Nika Vukadinova Pejanovića, Miša Novakova Pejanovića, Iliju Radova Strugara, Pera Ivova Strugara, Rada Lazova Zeca, Sava i Savića Savovića...
Toliki broj Crnogoraca, koji su, kao dobrovoljci, učestvovali u rusko - japanskom ratu, bio je povod za izmišljene priče o nekom navodnom crnogorsko - japanskom ratu, koji nikada nije bio, niti je mogao biti. Prema tome, nije moglo biti ni govora o nekom „miru” između Crne Gore i Japana.

Evo, kako je došlo do te zablude.
Poznati crnogorski istoričar, dr Novak Ražnatović, vrlo argumentovano je objasnio ovu zabludu, pa kaže: „Priča o nekom crnogorsko - japanskom ratu početkom ovog vijeka gola je mistifikacija. No, bez obzira što je rat između Rusije i Japana bio daleko od gorućih interesa Crne Gore, sve simpatije Crnogoraca prirodno su bile na strani Rusije. Uz tradicionalnu privrženost Crnogoraca istovjernoj i bratskoj pravoslavnoj Rusiji, jednako je trajala i ona već dva vijeka duga, moralna, politička i materijalna potpora Rusije Crnoj Gori. Tako, materijalna pomoć Rusije Crnoj Gori na početku dvadesetog vijeka bila je: za crnogorsku vojsku kompletno naoružanje i oprema uključujući trošak za dva bataljona redovne vojske; gotovo kompletno izdržavanje relativno skupog crnogorskog dvora; trošak za crnogorsko Poslanstvo u Carigradu; izdržavanje dvije srednje škole - Bogoslovsko učiteljska i Đevojački institut; Ruska crkva, vlada i narod značajno su pomagali Crnogorsku mitropoliju, odeždama, utvarima, knjigama, prilozima za gradnju i popravku crkava. Posebno, osobito u nerodici, Rusija je Crnoj Gori poklanjala znatne količine žita gotovo svake godine.

Što se samoga rusko - japanskog rata tiče, izvjesni uspjesi ruske vojske prvih mjeseci bili su veliko ushićenje i oduševljenje u crnogorskom narodu. Tada je jedini crnogorski, formalno poluzvanični, nedjeljnik „Glas Crnogorca”, bilježio sve te manifestacije simpatija i solidarnosti sa Rusijom ali dosta oprezno i uzdržano. Zapaženije piše ovaj cetinjski list o jednom molbstviju u Cetinjskom manastiru, kako bi bog blagoslovio rusko oružje u tome ratu, uz prisustvo brojnog građanstva, škola i zvaničnika. Kasnije, kada su provoljnije vijesti sa dalekoistočnog fronta obrijedile, „Glas Crnogoraca” se uglavnom ograničavao na prenošenje suvih i šturih vijesti bečkog „Korespondenc - biroa”.
Doktor Ražnatović dalje navodi: „Jednu više simboličnu akciju pokrenula je gospođa Potapov, supruga ruskog vojnog izaslanika na Cetinju potpukovnika Potapova, za sakupljanje pomoći za ruske ranjenike na frontu. Odazvale su se cetinjske gospođe, pa je poslato nešto paketa uglavnom vunenih čarapa na Daleki istok”.

Komentarišući dalje, dr Ražnatović posebno ističe: „Zabunu, o kojoj ovdje govorimo, proizveo je po svoj prilici jedan stari običaj među monarsima. Još je car Aleksandar III nakon što je knjaza Nikolu počastvovao riječima svoga ’jedinog iskrenog prijatelja’, obdario knjaza i činom počasnog pukovnika, odnosno počasnog komandanta jednog ruskog puka stacioniranog negdje kod Odese. Kad je taj puk početkom rata protiv Japana krenuo na front, knjaz Nikola mu je, kao počasni komandant, uputio telegram, prizivajući Boga da rusko oružje usliši pobjedom, a svome puku da dade snagu u junačkoj borbi za boljitak i slavu Rusije. Bilo je to sve o „učešću” države Crne Gore u tome ratu”.
Crna Gora je ispoljavala neograničenu ljubav prema Rusiji, čiji je poraz u rusko - japanskom ratu teško podnosila. Evo, što o tome dr Ražnatović dalje kaže: „Tih neveselih dana usljed vijesti iz Rusije, osjećanja Crnogoraca za nju bili su samo plemenita odanost i bratska ljubav.

Plameno srce

Anto Gvozdenović je, kao student Medicinskog fakulteta Moskovskog univerziteta, pomno pratio razvoj događaja u Crnoj Gori. Kada je Crnoj Gori zaprijetila opasnost od turske najezde, u vrijeme oslobodilačkih ratova, 1875 - 1878. godine, Anto se, kao dobrovoljac - uputio u svoj zavičaj. Tako je Anto Gvozdenović odlučio da mirni i bezbrižni studentski život zamijeni puškom, jer „njegovo srce i plamena krv nije mogla da odoli da iz daljine sluša i čita o mukama i nevoljama, o viteškim podvizima, slavi i borbi svoje braće”. Zato najkraćim putem stiže u Crnu Goru i njegovo Cetinje.
Knjaz Nikola Anta na Dvoru srdačno primi i bi mu milo što pred sobom ugleda još jednog mladog dobrovoljca na Cetinju. Poslije kraćeg razgovora, Anto od Gospodara zatraži da mu odredi mjesto sa kojeg bi mogao najviše pomoći svojoj braći.
Anto se u početku našao na ratištu u Hercegovini. Međutim, na tom frontu se nije duže zadržao kao borac, već dobi novu, mnogo delikatniju i odgovorniju dužnost, koja je istovremeno bila skopčana sa životnom
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:54

U međuvremenu, dok se Anto nalazio na frontu u Hercegovini, u Crnu Goru je doputovao „čuveni engleski publicista, slikar i novinar, Stilman, dopisnik londonskog „Tajmsa”.
Znajući za Anta Gvozdenovića kao poznavaoca više stranih jezika, knjaz Nikola ga je odredio da, zajedno sa Stilmanom, obilazi ratište. Njih dvojica su, kao strani državljani, imali pravo slobodnog kretanja, ne samo po ustaničkoj, već i po turskoj teritoriji. Stilman je posjedovao engleski,a Anto ruski pasoš. No, i pored toga, njih dvojica su na turskoj teritoriji više puta bili izloženi maltretiranjima, neprijatnim polemikama, pa čak i hapšenjima. Kad su jednom prilikom bili lišeni slobode, oštro su protestvovali kod turskih vlasti, dokazujući da su strani državljani, koji imaju zadatak da prate razvoj događaja i da o istima obavještavaju svjetsku javnost.

Vječiti dobrovoljac

Poslije teškog i napornog, a prije svega opasnog putovanja kroz turske predjele, Stilman i Anto su se vratili na Cetinje, gdje ih je knjaz Nikola, sa svojim saradnicima, srdačno dočekao i zahvalio im se na uspješnoj misiji. Knjaz se Stilmanu posebno zahvalio na objektivnom izvještavanju o teškom stanju srpskog naroda pod turskom okupacijom, nakon čega se javno mnjenje u Engleskoj „okrenulo za stvar potlačenog naroda i u prilog borbe Crnogoraca za oslobođenje njihove braće ispod turskog jarma”.
Uskoro zatim, Stilman je napustio Cetinje i uputio se u Hercegovinu, da prati dalji tok događaja, a Anto Gvozdenović je, nakon rastanka sa Stilmanom, pošao u svoj matični bataljon. To je bio Cucko-ćeklićki bataljon, koji je tada ratovao u opsadi Nikšića.
Za vrijeme boravka u Vučedolskoj četi, Anto je učestvovao i u nekim manjim okršajima protiv Turaka, zajedno sa svojim stricem Jošom. Pola godine prije oslobođenja Nikšića, Anto je, po naređenju knjaza Nikole, krenuo na put za Moskvu, s ciljem da nadoknadi izgubljeno vrijeme od gotovo godinu dana, koliko je, kao dobrovoljac, boravio u Crnoj Gori i Hercegovini.
Anto, međutim, ni ovoga puta nije imao sreće da nastavi dalje školovanje. Umjesto da se posveti polaganju posljednjih ispita na „Carskom moskovskom sveučilištu”, on stupa, opet kao dobrovoljac, u rusku vojsku, u čuvenoj Ahal - tekinskoj ekspediciji, pod komandom generala Skobeljeva, koja je vođena od 1880. do 1881. godine. U ovoj operaciji Gvozdenović se proslavio svojom hrabrošću, za što je dobio najveća ruska odlikovanja, a nešto kasnije i čin generala carske ruske vojske.
Poslije dvadesetogodišnjeg burnog života, Anto Gvozdenović je otišao u zaslženu penziju, 1891. godine. Time je nagovještavan njegov konačan ulazak u mirnu životnu luku. I, kad je i sam Gvozdenović povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, desilo se ono čemu se Anto najmanje nadao - rat između Rusije i Japana.

Uvijek u prvim redovima

Stari i neustrašivi ratnik, dr Anto Gvozdenović, koji je bio zašao u šestu deceniju života, ni ovoga puta nije želio ostati po strani. Iz poluvojničke službe u Petrogradu, Anto je 1904. godine stupio u aktivnu vojnu službu, u činu generala-lajtnanta, koga je pozvao general Kuropatkin u Mandzuriju.
Carica majka, Marija Fjodorovna, koja je Anta primila prije polaska u Mandzuriju, dala mu je blagoslov, koji je ispisan na jednom finom medaljonu, koji je doživotno nosio o vratu, na jednom lančiću. Taj medaljon je i do današnjih dana sačuvan u porodici Gvozdenović. Tako je Anto odlučno krenuo u još jedan strašan boj, možda najteži u njegovom inače burnom životu. Nije mu bilo suđeno da za dugo koristi zasluženu penziju, već je ponovo obukao generalsku uniformu i spakavao kompletnu ratnu opremu. Ruska vrhovna komanda ga je rado primila u svoje redove.
Po dolasku u Mandžuriju, dok se rusko-japanski rat sve više razbuktavao, dr Anto Gvozdenović je postavljen za načelnika saniteta korpusa generala Renenkampfa. Antova pojava ulivala je vjeru u pobjedu, a njegov prisan i neposredan odnos sa ljudima činilo ga je veoma popularnim. Antovom dolasku obradovali su se njegovi ratni drugovi, a posebno general Renenkampf. Međutim, drugovanje i saradnja ova dva generala na frontu u Mandzuriji bila su kratkog vijeka.
Uskoro zatim dr Anto Gvozdenović premješten je u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropatkina, Antovog ratnog druga iz ahal-tekinske ekspedicije. Susret dva ratna druga, Gvozdenovića i Kuropatkina, bio je srdačan. Odmah su počeli kovati zajedničke planove za napad na neprijatelja.
Što je vrijeme više odmicalo, to su ruske jedinice trpjele sve teže poraze, pa je uskoro došlo i do rasula u redovima ruske vojske, napuštanja položaja i masovnog dezerterstva. Kad je rasulo u ruskoj vojsci poprimilo kritične razmjere, i kad je panika bila na vrhuncu, u akciju su stupili vrhovni komandant Kuropatkin i general Gvozdenović. Kuropatkin je uložio krajnje napore da razbijenu vojsku, koja je bježala glavom bez obzira, zaustavi, sredi i ponovo baci u vatru. Međutim, ruska vojska, koja se i dalje nalazila u paničnom bjekstvu, otkazala je poslušnost svome komandantu. U tim najkritičnijim trenucima, Kuropatkina nije napuštao njegov ratni drug i lični prijatelj Anto Gvozdenović. Kao da je zaboravio na ranije izrečenu kaznu „zbog neposlušnosti, što je, kao štabni ljekar u najkritičnijem trenutku napustio generala Skobeljeva i pošao u sigurnu smrt, za vrijeme Ahal-tekinske ekspedicije. „General Gvozdenović je kao orao jurio naprijed, kličući i hrabreći borce. Sve više su i sve češće rovale granate, sve veće je ljudsko snoplje toplom krvlju zalivalo hladnu mandžursku zemlju. Jedna od tih granata gotovo do pola je raznijela doktorova konja, a njega teško ranila. Opet je imao sreće, možda one što su mu je prorekli kad se je rodio. Ostao je živ, premda će tu ranu osjećati do kraja života”, pisalo je povodom ovog Antovog podviga.
Dr Anto Gvozdenović je, kao zaslužni ratnik i čovjek koji je svoje znanje, odvažnost i čitavo svoje biće stavio na raspolaganje carskoj Rusiji, sad već kao teški invalid, u pedeset i drugoj godini života, po drugi put pošao u zasluženu penziju.
Iako udaljen od svoje domovine, dr Anto Gvozdenović je sa njom bio u stalnom kontaktu. Kad je izbio Prvi balkanski rat, Anto se odmah spakovao i pohitao, kako bi što prije stigao do svog zavičaja.
Po dolasku na Cetinje, Anto se prijavio lično kralju Nikoli, koji ga je, kao slavodobitnika iz rusko-japanskog rata, srdačno primio. Kad mu je Gvozdenović saopštio da je i ovom prilikom, kao dobrovoljac, stigao iz daleke Rusije, da se, zajedno sa svojom braćom, bori protiv Turaka, kralj Nikola ga je uzeo za svog ličnog savjetnka.

Umjesto u Moskvi - na Cetinju

Kad je izbio Prvi svjetski rat, 1914. godine, Anto Gvozdenović se zatekao u Parizu. Znajući za Gvozdenovićev boravak u Parizu, francuski Generalštab ga je pozvao na razgovor. Tom prilikom mu je predloženo da se aktivira u francuskoj vojsci, što je Anto sa osobitim zadovljstvom prihvatio. Tako je njegovo civilno odijelo zamijenila vojnička uniforma, sa generalskim epoletama na ramenima, u svojstvu zamjenika načelnika saniteta francuske vojske.
Za čitavo vrijeme, dok su se vodile borbe na Zapadnom frontu, prekaljeni general Anto Gvozdenović nalazio se u prvim borbenim redovima. Svojim junačkim podvizima oduševljavao je francuski Generalštab i njegove saborce. No, i pored toga što se odazvao pozivu francuskog Generalštaba, stupajući u njegovu vojsku kao dobrovoljac, general Gvozdenović je, kao ruski vojni obveznik i jedan od najistaknutijih ruskih generala, pozvan da se odmah javi na dužnost u Moskvi.
Nikad se neće saznati zbog čega je ondašnjoj ruskoj carskoj vladi, baš u to vrijeme, bio potreban stari i isluženi ratni veteran, a osim toga i teški ratni vojni invalid. Međutim, staro je nepisano pravilo da pravi vojnik, kalibra generala i doktora Anta Gvozdenovića, ne pita za razloge. Zato se sa francuskim Generalštabom korektno pozdravio, a potom je prvim brodom koji se otisnuo iz Marselja prema Istoku, krenuo u pravcu Grčke, s namjerom da nastavi put ka Crnom moru i dalje do Moskve. Ali, kako je rat već svuda uveliko buktao, to je general Gvozdenović iz Soluna nastavio put u pravcu Rusije, željeznicom prema Nišu. Po dolasku u Niš, Anto je doznao da je Bugarska stupila u rat, i to na strani centralnih sila, te mu je samim tim put preko bugarske teritorije za Rusiju bio onemogućen, pa umjesto do Moskve, stiže na Cetinje, gotovo u posljednji čas, jer su napadi austrijske vojske na Crnu Goru, od pravca Lovćena, bili siloviti i nezadrživi. Anto se odmah uključio u ratnu situaciju.
Kralju Nikoli je bilo posebno drago što dr Anta Gvozdenovića, po treći put, kao dobrovoljca, vidi na Cetinju, pa ga je imenovao za svog ađutanta i ličnog savjetnika. Međutim, kako su se događaji filmskom brzinom smjenjivali na štetu Crne Gore, uprkos neodoljivoj želji njenih sinova da brani svoju rodnu grudu do posljednjeg vojnika, Crna Gora je kapitulirala početkom januara 1916. godine. Odmah je uslijedila odluka o napuštanju Crne Gore. Tako je dr Anto Gvozdenović, kao kraljev savjetnik i njegov ađutant, sa njim i njegovom porodicom, napustio Crnu Goru.

Do kraja uz kralja

Doktor Anto Gvozdenović je u emigraciji igrao značajnu ulogu. On će biti jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Njega je za kralja Nikolu vezalo nešto više od vjernosti, a manje od podaništva.
Kad je otvoreno crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu, Gvozdenović je imenovan za prvog diplomatskog predstavnika crnogorske emigrantske vlade. One je bio i posljednji predsjednik crnogorske izbjegličke vlade. Posljednje dane proveo je u rodnom Vučjem Dolu, u kome ga je stigla smrt 2. septembra 1935. godine.
Ovaj zaslužni ratnik i istaknuti diplomata bio je i zapaženi pisac i prevodilac. Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.
Dr Anto Gvozdenović govorio je ruski, francuski, njemački, engleski i italijanski.

Antov pobratim

Jovan Popović Lipovac je neobično zanimljiva ličnost s kraja prošlog i početka ovog vijeka. U njegovoj kratkoj biografiji piše da je bio „izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik sa balkanskih i ruskih evro-azijskih ratnih poprišta”.
Прилози
jovan_popovic_lipovac.jpg
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:55

Rođen je u Građanima 14. juna 1856. godine, od oca Đura (Đorđa) Popovića, sveštenika koji je, zbog osude režima knjaza Danila, bio protjeran iz Crne Gore 1857. godine. Napuštajući Crnu Goru Đuro Popović je,sa svojom porodicom, emigrirao u Austriju.
Potucajući se od Kotora, preko Zadra i Zagreba, pa do Beograda, Đuro je sa sobom vodio i sina Jovana, koji je osnovnu školu završio u Zadru, a gimnaziju u Beogradu.
Nakon završene srednje škole, Jovan se upisao na Moskovski univerzitet, sa kojeg se prepisao u artiljerijsku školu, koju je završio sa odličnim uspjehom.
Popović se u Moskvi upoznao sa Antom Gvozdenovićem, ondašnjim studentom medicine Moskovskog univerziteta. To njihovo poznanstvo vremenom je preraslo u iskreno prijateljstvo, koje se kasnije okrunilo pobratimstvom. Tako će njihova prijateljska veza ostati trajna i ničim nepomućena do kraja života.
Kad je izbio hercegovački ustanak, 1875. goidne, i Jovan Popović se, kao i Gvozdenović, uputio iz Rusije da, kao dobrovoljac, pritekne u pomoć svojoj braći. U prvim sukobima sa Turcima Jovan je ispoljio ličnu hrabrost. Posebno se istakao u borbi između Crnogoraca i Turaka na Rogamima, nedaleko od Podgorice, 1876. godine.
Lipovac se istakao i na ratištu u Bugarskoj, prilikom oslobođenja Plevena od Turaka, o čemu je hroničar, u „Glasu Crnogorca” za 1884. godinu, zapisao: „Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zašto je dobio krst svetog Đorđija 4. reda. Na Devebojni, 1878. godine, oteo je osam tipova i zarobio sve topovnike, zašto je dobio krst sv. Đorđa I stepena, broj 14, kojega ne nosi ni jedan oficir u milion ruske vojske”.
Jovan Lipovac, kao i njegov pobratim Gvozdenović, ne posustaje ni poslije hercegovačkog ustanka i rusko-turskog rata. U želji da se dokaže kao neustrašivi ratnik, dobrovoljno stupa u ekspediciju generala Skobeljeva, koji je bio riješen da po svaku cijenu uguši pobunu u Turkmeniji, 1879 - 1880. godine.
Očigledno, Lipovac ni ovoga puta nije želio da iznevjeri svoga pobratima Anta Gvozdenovića, koji se među prvim javio za učešće u Ahal - tekinskoj operaciji. U ovom drugom i krvavom ratu Lipovac se istakao svojom hrabrošću. U jednom od mnogih orkašaja sa Ahal-Tekincima, teško je ranjen. I tada je odlikovan ordenom sv. Vladimira.

Duhoviti čovjek

Jovan Popović Lipovac je bio vrlo duhovit čovjek, pa je u toj duhovitosti ponekad znao i da pretjera. To je bilo dobro poznato njegovom pobratimu Antu Gvozdenoviću, koji je inače bio vrlo odmjeren i promišljen, pa je Lipovca znao često upozoriti. Ali, kako je pobratimstvo u Crnoj Gori predstavljalo najveću svetinju, to su uvijek bili na oprezu da jedan drugog ne uvrijedi.
O Lipovčevoj duhovitosti govori sljedeći primjer. Dr Anto Gvozdenović je, pored mnogih prijateljica, uživao veliko povjerenje i jedne stare, ali otmene i cijenjene knjeginje, do čijeg mu je prijateljstva bilo mnogo stalo. Anto je, po povratku iz ahal-tekinske ekspedicije, kod nje redovno odlazio u posjetu. Dan prijema morao je biti unaprijed protokolom utvrđen.
Kako između Anta i Lipovica nije bilo tajni, bilo je normalno da je Anto Jovanu o ovoj knjeginji do detalja pričao. To je Jovanovu radoznalost i želju da ovu knjeginju, o kojoj je Anto sa posebnim pijetetom govorio, zagolicalo da je što prije vidi. Anto je pristao da knjeginju zajednički posjete, ali pod uslovom da Jovan bude korektan i da slučajno ne zbija šalu, kako je to njemu u prirodi, napominjući da mu je i te kako stalo do prijateljstva sa ovom odvažnom i pametnom ženom. Kad mu Jovan obeća da će se korektno ponašati, Anto knjeginji najavi posjetu, uz napomenu da će sa njim doći i njegov pobratim, general Lipovac.
Kad u zakazano vrijeme stigoše, Anto predstavi Jovana knjeginji, koja se sa njim srdačno pozdravi, kao sa Antovim pobratimom, o kome je već od ranije dosta čula i saznala. Pošto počasti drage goste, knjeginja sa Lipovcem poče razgovor. Ona mu stavi do znanja kako joj je poznato njegovo junaštvo ispoljeno u minulim ratovima.
Pošto završiše razgovor vezan za ratnu temu, pređoše na familijarni razgovor. Knjeginja se posebno interesovala za Jovanovu užu porodicu. Kad joj Jovan reče da ima majku, tek tada se knjeginji razveza jezik. Taj dijalog se vodio otprilike ovako: „Da li Vaša majka živi na Cetinju?” Na to će Jovan, onako šeretski, kako je to samo on znao: „Ne, poštovana knjeginjo. Moja majka živi u našem zamku, poznatom po imenu Građani”. Ovaj odgovor knjeginju malo zbuni, pa će Jovanu: „Kako Vaša gospođa mama može da živi u tom zamku, udaljenom od opere?” Jovan se nađe u nebranom grožđu, pa poče da se vješto izvlači. Nezgodno mu da knjeginji kaže kako je njegova majka jedna nepismena seljanka, pa joj odgovori: „Moja majka je zašla u duboku jesen svog života, pa je obnevidjela, a dosta slabo i čuje, pa je izgubila svaki interes na operu”. Knjeginja je i dalje bila uporna u postavljanju pitanja, pa će Jovanu: „A da li ona čita romane i dnevnu štampu?” Jovan bi tek tada prsnuo u smijeh, ali ne smije od Anta, koji se već bio osjetno uznemirio. Pri pomisli da mu majka nikad slova nije naučila, Jovan se nađe u čudu, pa knjeginji reče: „Rekoh Vam, poštovana knjeginjo, da zbog slabog vida nije u stanju da čita, niti da prati dnevnu štampu”. Tada će uporna knjeginja: „Kad je tako, onda vjerovatno redovno svira na klaviru”. Jovan se tek tada snebdi, ali se ne zbuni, pa će onako ležerno: „Što se klavira tiče, tu je neumorna. Od klavira se ne odvaja po čitav dan, samo što se ta naprava kod nas ne zove klavir, nego stativo”.
Anto se jedva uzdrža da se ne nasmije. Obojica ustadoše, zahvališe se knjeginji na gostoprimstvu i pođoše. Tek što se malo udaljiše od knjeginjine kuće, obojica prsnuše u smijeh, pa će Anto svome pobratinu: „E, moj Jovane, uzalud sam te molio da ne stvaraš cirkus pred jednom otmenom damom. Znao sam da si stvoren za humor, ali se ne mogu čudu načuditi otkud ti onolika hrabrost, i pored mojega upozorenja, da za onako kratko vrijeme izvališ onoliko gluposti”. Na to će Jovan: „A što sam drugo mogao da radim? Valjda nijesi očekivao da ću obrukati svoju majku, koja nikad nije ni čula za klavir, ali je zato divno znala da tka na razboju, koji je sličan klaviru”.

Na vijest o Bokeškom ustanku, 1882. godine, Lipovac odlazi u Bugarsku, u kojoj uspijeva da sakupi grupu od 17 crnogorskih dobrovoljaca sa kojima je, kao sa bivšim pečalbarima, krenuo u pomoć ustanicima. Lipovca i njegove drugove, su, međutim, osjetile srpske vlasti, koje su njega kod Ivanjice čak lišile slobode. Tek kada su, na osnovu putnih isprava, ustanovili da je Jovan Lipovac ruski državljanin i oficir carske ruske vojske, organi srpskih vlasti su ga protjerali u Bugarsku. No, neustrašivi i snalažljivi Lipovac ni dalje nije odustajao od namjere da se domogne drage mu Crne Gore, u koju je, poslije niza peripetija, najzad stigao 1883. godine.

Nesuđena vjerenica

Jovan Popović Lipovac je u Crnoj Gori boravio od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je lijepo primio i sa njim korektno postupio iako mu je bio poznat sukob između njegova oca i knjaza Danila.
Znajući za Lipovčeve ratne zasluge i njegov talenat, knjaz Nikola ga je naimenovao za svog ađutanta, a godine 1890. ga je unaprijedio u čin brigadira crnogorske vojske.
Za vrijeme svog boravka na Cetinju, Lipovac je aktivno učestvovao u kulturnom i javnom životu. Autor je mnogih pjesama i priloga, objavljenih u onovremenim cetinjskim listovima i časopisima. Pisao je i objavljivao ljubavne, patriotske i elegične pjseme, zatim balade, romanse, legende i junačke spjevove. Na stranicama cetinjskih listova i časopisa: „Glasu Crnogorca”, „Crnogorki”, „Zeti”, „Novoj Zeti”, „Luči” i drugim redovno su se pojavljivali njegovi prilozi. Njegovi književni prilozi zapaženi su i u nekim periodičnim publikacijama van granica Crne Gore, kao što su bili: „Srpska zora”, „Slovinac” i „Javor”. Pojavljivao se i u ruskoj periodici. Prevodio je Ljermontova i Mickijeviča. Kao posebna izdanja izašle su mu: poema „Bosanski osvetnik”, objavljena na Cetinju 1883. godine i monografija istorijsko-etnografskog sadržaja pod nazivom „Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog”, objavljena u Petrogradu 1883. godine.
Lipovac je bio plodan pjesnik. Njegove su pjesme u svoje vrijeme mnogo čitane. Poznate su mu pjesme: „Bosanski osvetnik”, „Izdajica”, „Manita majka” i druge. Zbog njegove pjesme „Manita majka”, objavljene u 21. broju „Crnogorke” za 1885. godinu, sa antiaustrijskom sadržinom, naznačeni broj ovog časopisa je zabranjen u Austriji. Lipovac je bio jedan od inicijatora razvijanja pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori. Pojavljuje se i kao amater - glumac u prvim predstavama „Balkanske carice” u „Zetskom domu” na Cetinju 1884. godine.
O Jovanu Popoviću Lipovcu su kao pjesniku izricani pozitivni sudovi, pa i laskave pohvale. Lipovčeve pjesme su pozitivno ocijenili Zmaj, L. Tomanović i drugi.

Jedna porodična priča

Jovan Lipovac je 1887. godine u Petrogradu objavio rad koji je posvetio vjeridbenim i svadbenim običajima u Crnoj Gori, pod naslovom „Černogorskije ženščini”.
Na ovu temu ga je, vjerovatno, podstakla njegova jedinstvena vjeridba, koja je, u izuzetnim slučajeviam u Crnoj Gori, zaključivana između dječaka i djevojčice, čak i prije njihovog rođenja. Ta vjeridba, naravno, nije mogla biti zaključena po njihovom opredjeljenju, nego po želji njihovih roditelja.
Kada bi u ratnim operacijama Crnogorac Crnogorcu spasio život, spašeni je, u znak zahvalnosti, predlagao spasiocu da njegov prvi sin i spasiočeva prva kćerka stupe u brak. Prstenovanje djece u prvim godinama života uglavnom je posljedica ovakvog sporazuma između očeva.
I Jovan Popović Lipovac se vjerio tako reći čim se rodio. Njegov otac Đuro, ispričao je sinu kako je došlo do ove neobične i pomalo čudne vjeridbe.

„Za vrijeme rata 1856. godine Građani, na čijem čelu se nalazio Lipovčev otac, nekoliko puta su, bezuspješno, napadali tursku poziciju na obali Skadarskog jezera. Turci - Albanci, koji nijesu manje hrabri od Crnogoraca, vrlo hrabro su se branili i s jataganima u rukama jurišali na Crnogorce. Strašan je to bio trenutak, priča otac. Pucanj pušaka je prestao, samo su se, s vremena na vrijeme ledenice čule. U početku mi smo bili bolji; Albanci su odstupali, ali odjednom vidjeli smo na desnom krilu dva turska puka koji na nas otvoriše vatru”.
Pred deset puta jačim neprijateljem Lipovac se s vojskom morao povlačiti. Odjednom neprijateljski kuršum rani ga u nogu. Lipovac dalje nastavlja očevu priču: „Pao sam i ni korak se nijesam mogao maknuti. Zvao sam u pomoć ali to je bi oglas vapijućeg u pustinji: od silne puščane paljbe ništa se nije čulo. Znači, moram poginuti... Usljed velikog krvarenja užasno sam oslabio, ali svijest nijesam izgubio; očekujući smrt ipak sam riješio da svoj život skuplje prodam; u rukama sam držao napunjen revolver i čekao dzelata...
Nijesam morao dugo čekati; i sada s sjećam kako su mi se oduševljeni Albanci približavali, pretičući jedan drugog. Svaki je želio da mi prvi otkine glavu. Na kraju jedan lijep Brđanin, s jataganom u desnoj ruci i s glavom Crnogorca u lijevoj, pojuri na mene, glasno izgovarajući meni nerazumljive riječi, ali moj srećni pucanj posla ovoga hrabroga momka u raj Muhamedov. Ali drugi na mene kidisa s užasnom drekom. Strašno mi je bilo gledati smrt pred očima!... Još dva koraka, još jedan udarac i ja bih bio mrtav... ali sudbina, u koju ja vjerujem, spasila me je. Ne znam od kud iskoči mlad Crnogorac Mihailo, rodom iz Ceklina, koji jednim udarcem jataganom otkide glavu hrabrom Arnautu, a zatim, ne razmišljajući mnogo, stavi me na leđa i iznese na bezbjedno mjesto.
Kroz nekoliko dana vidjeh ga i u znak zahvalnosti predložih mu: „Prvi moj sin i prva tvoja kćerka - da budu muž i žena. Tako se i desilo: rodio si se ti, a njemu se rodila kćerka - Milica. Čim ste se rodili, ja sam mu odmah poslao burmu; posjećivali smo se, veselili, i radovali zbog prijateljstva među našim plemenima”.
Ali, sudbina nije htjela tako. Lipovac je vidio svoju vjerenicu, Milicu, samo jedanput, i to kada je imao sedam godina. „Sviđela mi se”, veli Jovan Lipovac, „zvao sam je vjerenicom i poklonio sam joj jedan turski broš. Ali okolnosti su nas primorale da se rastavimo: ja sam pošao na školovanje u inostranstvo, a ona je ostala kod kuće, razboljela se i umrla”.
Ovo kazivanje Lipovčevog oca ima trostruki značaj: kao podatak iz biografije Jovana Lipovca, kao podatak iz ratne istorije Crne Gore i sela Građana, i kao etnološki podatak o jednom obliku vjeridbe u staroj Crnoj Gori.

Lipovac ni za vrijeme boravka u Crnoj Gori nije prekidao veze sa dr Antom Gvozdenovićem, koji se tada, kao vojni ljekar, nalazio u Rusiji. Zato ga je i dalje vukla želja da se ponovo vrati u Rusiju. Tako se, početkom ovog vijeka, Lipovac ponovo našao u Rusiji, okružen pažnjom svojih starih drugova i prijatelja.

Zarađeni čin

Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904-1905. godine, Lipovac se, već kao pukovnik carske ruske vojske, našao na rusko-japanskom poprištu. On se i u ovom ratu potvrdio kao vrstan vojni starješina i neustrašivi junak, koji nije poznavao straha.
Lipovac je u rusko-japanskom ratu dva puta ranjen i pravo je čudo kako je ostao živ. Za ispoljenu hrabrost i ratne zasluge u tom ratu, dobio je čin general-majora ruske vojske.
Jovan Lipovac je marta 1906. godine posjetio Beograd. Tim povodom je beogradska štampa pisala: „Odmah u početku rusko-japanskog rata on je otišao na bojno polje u Mandzuriju kao komandant ruskih ohotnika (dobrovoljaca - Đ. B.). Na bojnom polju u Mandžuriji on je prvo učestvovao u znamenitoj bici kod Vafankua, gdje je komandovao Arijer - gardom i spasao rusku artiljeriju. Tu je bio ranjen u glavu. Poslije Vafankua učestvovao je u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdzu, zauzeo vrhove Sajdža i pomogao generalu Stakelbergu da se povuče na sjever. Za ovim je učestvovao u poznatom jurišu na Kilalinu, gdje je komandovao grupom od 14.000 vojnika i bajonetima zauzeo japanske pozicije i spasao situaciju cijele istočne armije. Za to junačko djelo Car mu je, poslije depeše glavnokomandujućeg, poslao zlatnu sablju sa Đorđevskom lentom. U toj bici poginulo je 62 procenta ruske vojske. Poslije ovoga Lipovac je učestvovao u odbrani gore Skumirana u kojoj se vodila krvava bitka do 14. oktobra. U tim borbama Lipovac je ponovo ranjen i od tolike vojske jedva iznio glavu samo sa 120 vojnika.

Prsa pod ordenjem

Za pokazano junaštvo u Skumirni dobio je treći stepen Sv. Vladimira sa mačevima. O boju na gori Skumirni stvorena je čitava legenda, a u ruskom vojnom listu „Invalid”, u opisu o tim bojevima stoji ovo: „Skumirna gori, ali Lipovac u njoj ne gori”. Po njegovom imenu, od tada je gora Skumirna prozvana „Gora Lipovac”.
Čim je prezdravio, Lipovac je učestvovao u bici kod Mugdena, gdje mu je povjerena Arijer garda, sa kojom je pokazao čudo od junaštva. Tada je i po treći put ranjen. Iza ovoga Car je proizveo Lipovca u čin generala svoje garde.
Ruski službeni listovi „Invalid” i „Vojni zbornik” donosili su izvode iz referata Glavnog ruskog generalštaba u kojem se Jovan Lipovac ističe kao jedinstven vojnik u poznavanju gorskog rata.
O Lipovčevom junaštvu mnogo su pisali i sami japanski listovi, a zatim i engleski, osobito „Dejli njus” i „Herold”.
Za Lipovca se dalje kaže: „Za dijelo vrijeme ovog strašnog rata Lipovac je bio na najopasnijim pozicijama... General Lipovac je čovjek jake inteligencije, govori ruski, francuski, engleski i italijanski. Interesantno je vidjeti Lipovca u uniformi ruskog generala, čije grudi tada predstavljaju junačku izložbu sa 33 ordena”.
Među raznim priznanjima i visokim odlikovanjima, Jovan Lipovac je od knjaza Nikole odlikovan Zlatnom Obilića medaljom.
General Lipovac bio je čudesno velika ljudska figura. Njegovi podvizi na mnogim bojištima širom Evrope i Azije vremenom su prerastali u legendu, pa nije slučajno što su o njegovom junaštvu pisali mnogi naši i strani listovi. Toliko ratnih odlikovanja nije imao ni jedan njegov savremenik, pa je prosto bilo nevjerovatno da je Lipovac mogao imati čak i četiri Đorđevska krsta, koji su predstavljali „jedini slučaj u Rusiji”.
Ruski car je Lipovcu dodijelio imanje na Krimu, sa godišnjim prihodom od 7.000 do 8.000 rubalja, kao priznanje za vojne zasluge. Zahvaljujući tome bogatstvu, Lipovac je „od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima”.

Posljedice rana

Povodom desetogodišnjice smrti generala Lipovca, „Slobodna misao” je objavila prilog: „General J. Popović Lipovac”, u kome kaže: „Ovih dana se navršava desetogodišnjica smrti generala Jovana Lipovca. Odlikovan osobinama junaštva i viteštva naših brda general Lipovac se ubraja u red naših velikih junaka i ljudi, koji je svojim životom dao najljepše primjere kako se služi narodu i opštoj slovenskoj stvari”.
O učešću Jovana Lipovca u prvom svjetskom ratu se posebno ističe: „Za vrijeme velikog svjetskog rata reaktiviše se u Rusiji i održao je mnogo sjajnih pobjeda, kako za vrijeme Beligradske operacije i prelaza ruske Osme armije preko rijeke Sana u Galiciji. Sa tom armijom komandovao je general Ratko Dimitrijev-Bugarin, koji je bio kivan Lipovcu za njegove ispade preko javnosti protiv Bugara kao izdajnika Slovenstva, ali ipak morao je da prizna da je Lipovac preveo preko rijeke Sane čitavu njegovu armiju i u ratnoj potvrdi piše da je tu operaciju sjajno ispunio sa vrlo malim izgubom protiv nekoliko puta više neprijateljske sile. Za vrijeme istog rata Lipovac je dobio sva vojnička odličja s kojima se može pojedini čovjek nagraditi. General Lipovac trebao je biti proizveden za armijskog generala, ali sukob sa Ratkom Dimitrijevim mnogo mu je smetao. Car naredi da ga prevedu u Drugu armiju.
Poslije je komandovao divizijom i odredima, ali mu zdravlje bi sasvim poremećeno. Poslije nastupi revolucija i pri privremenom Praviteljstvu bude imenovan za pomoćnika komandanta Petrogradskog Vojnog okruga generala Kornilova.
General Lipovac teško oboli od rana i posljedica rata i povuče se na svoje imanje na jugu Rusije, gdje nastupe razne trzavice i unutrašnje borbe.
U maju 1919. godine francuska vlada daje nalog svom admiralu Ametu - komandantu francuske morske baze u Sevastopolju da Lipovca sa porodicom evakuiše u Francusku.
17. avgusta 1919. godine umre u Val de Gras - u vojnoj bolnici u Parizu oplakan od svoje porodice i svoje razdijeljene tada braće Crnogoraca i Srba u Parizu. Za njegovim grobom išli su kako članovi kraljevske crnogorske familije, tako i oficijelni predstavnici naše ujedinjene Kraljevine, predstavnici carske Rusije, francuske vojske, a ondašnji predsjednik francuske vlade i ministar vojni g. Klemanso poslao je svoga ađutanta da izrazi saučešće pokojnikovoj porodici”.
Francuski i engleski listovi donijeli su izvještaje o njegovoj smrti, o njegovom junaštvu i slovenskom patriotizmu.
Budući da je Jovan Lipovac bio blizak vladajućoj dinastiji Romanovih, po jednoj verziji, bio je pogubljen sa ruskim carem i njegovom porodicom krajem 1918. godine u Petrogradu. Međutim, kasnije se ispostavilo da ta verzija nema nikakvih osnova.
Danas je ime Jovana Popovića Lipovca sasvim zaboravljeno, a ne bi smjelo da bude tako. Jer, ima ratnika i književnika sa manjim zaslugama i neuporedivo manjim podvizima, kojima su data pristojna obilježja i na taj način im odata priznanja. Umjesto nekog istaknutog obilježja, general Lipovac danas živi u uspomenama i sjećanjima, koja su ipak zabilježena na istaknutim stranicama naše istorije i svjetske žurnalistike.

Od Turske do Madžurije

Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime Aleksandra-Leksa Saičića, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.
U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:56

Povodom Leksovog napuštanja carske garde i odlaska iz Carigrada, u „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, piše: „Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na Dalekom istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat buknuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandzuriju, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poručnika, u kojoj je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije - rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašivih boraca, smjelo prosipajući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prsa i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio onamo, gdje muška prsa goli bajoneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri.
Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani.

Megdan sa samurajem

U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen: prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje, drugi put pod Pej-an-čanjom u Koreji, ranjen je neprijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mugdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke bijahu i teške, ne odvoji od bojnoga polja - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već se i dalje borio i krvario onako, "kako to čini pravi junak i junaković - kako to dolikuje Crnogorcu”.

O Leksu Saičiću su kolale fantastične priče, a njegova izuzetna hrabrost uvela ga je u legendu. On je „još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu i sve to krunisao neograničenom hrabrošću”, kako o njemu piše Radoje Zečević, koji nastavlja: „Vitez onoga vremena. Završio je vojnu školu u Rusiji i unaprijeđen u čin oficira. Kad bi dolazio u Vinicku nosio je sablju.
Jednom u šali reče mu brat od strica Milo, bivši komandant Donjovasojevićke brigade: „Ja bih tebe izmlatio štapom kod te tvoje sablje”. Lekso mu odgovori: „Evo tebi moja sablja, a daj ti meni tvoj štap, ako me ubiješ neka ti je prosta moja bratska krv”. I tako pred nekoliko okupljenih Vinićana počeše mačevanje. Lekso podmetnuo štap ispod sablje i izbacio sablju iz ruke Milove. Onda mu je Lekso rekao: „Drži ti štap, a ja ću sablju, odsjeći ću ti dugme pod grlom, a ti nećeš osjetiti”. Opet su vježbali i Milo nije osjetio kad mu je odsjekao dugme pod grlom, već samo kad mu se košulja raskopčala.
Drugi put su momci trčeći skakali u Turiji, na mjestu zvanom Lastavica. Lekso je skočio nekoliko metara više od svojih drugova. Postavljena su dva kamena kao granica, odakle je dokle skočio. Niko nije ni pokušao da doskoči. Ta su dva kamena stajala godinama i niko ih nije htio ukloniti. Ljudi su dolazili i gledali, mnogi od njih nijesu mogli da povjeruju, da čovjek može toliki prostor da preskoči”.

Zadivio dvije carevine

Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše: „1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka. Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandzija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta. U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.
Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: mirno! Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu. Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu.
Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.

Narodna pjesma

O Leksu Saičiću Zečević dalje navodi: „Njegovo ime vezano za njegovo junaštvo, pronijelo se širom dvije carevine. Za pobjedu na megdanu odlikovan je najvećim odlikovanjima carske Rusije. Dobio je i druga visoka odlikovanja. O njemu su pjevane pjesme, te ima ljudi koji i danas znaju poneki stih tih pjesama. Čuo sam da se njegova sablja, sa kojom je pobijedio na megdanu japanskog junaka i njegova visoka odlikovanja čuvaju u vojnom muzeju u Moskvi. Kao nagradu za pobjedu na megdanu, ruska vlada mu je odredila četrdeset napoleona u zlatu godišnje i to doživotno”.
Hrabrost Aleksandra Leksa Saičića u rusko-japanskom ratu, zabilježena je i u narodnoj pjesmi , koja glasi:
„Lekso bješe po prirodi sila,
Pa ga lako škola naučila.
Vojnu školu on je naučio,
S mačevanjem on je prvi bio.
Bog ga za to bješe obdario,
Car Nikoli dosta mio bio.
U hiljadu i devetsto pete,
Kad se Japan sa Rusijom srete,
Lekso stupi kao dobrovoljac,
kao svaki stari Crnogorac.
Ruskoj floti zapovjednik bješe,
Na Pacifik borbu započeše.
No, pre borbe što je otpočela,
Rusima je knjiga doletjela.
Od japanskog admirala Toga,
Koji piše al’ ne moli boga.
Sa knjigom se megdandžija traži,
Pa ti odmah svoj armiji kaži.
Roženstvenko knjigu objavljuje,
Na knjigu se junak osmjehuje.
Pa on čeka ko će da se javi,
I da vidi ko je junak pravi.
On mislio da se Kozak javi,
Admiral se puno iznenadi.
On pred sobom vidi srpskog zmaja,
Od Berana junačkoga kraja,
Hrabrog Leksa, kome nema ravna.

Sahrana na Cetinju

Priđe Lekso, zdravi Admirala
I ovako njemu progovara:
Gospodine, silan Admirale,
Ja sam Srbin, rodom na Balkanu,
Vaš sam vojnik, onda Lekso planu,
Ja ću stati hrabro na megdanu.
Na megdan ću Japancu da pođem,
Sa megdana zdravo ću da dođem.
Ako Bog da i sreća od Boga,
I mojega mača svijetloga,
Japancu ću ja odsjeći glavu,
Pa je poslat stolnom Petrogradu,
A na ruke slavnom ruskom caru,
Slavnom caru, Nikoli Romanu.
„Zbogom”, reče Admiralu,
Pravo ode ka megdanu,
Gdje ga čeka megdandžija,
Od Japana ljuta zmija.
Njih gledaju obje vojske,
Vojna sila nije šala,
Sa dva vrsna admirala.
Kad na mjesto Lekso stiže,
Priđe njemu malo bliže,
Pa mu nazva milog Boga,
Pogleda ga kao svoga
I reče mu vrlo tiho:
„Red je da se pozdravimo”.
Jedan drugom tad pođoše,
Lijepo se rukovaše
I na svoja prava mjesta
K’o junaci hrabro staše.
Za sablje se dohvatiše,
Jedan drugom poletješe.
Ko’ orlovi udariše,
Jedan drugog obletješe,
A sablje se zavitlaše,
Prema Suncu prelivaše.
U plamen se one dale,
Pa su rane izazvale,
Al’ su rane vrlo male.
No Japanac malaksa je,
Na megdanu zaostaje.
To je Lekso primjetio,
Kuražni je odmah bio,
Pa se juriš pojačao
I Japanca savladao.
Desnu ruku teško rani,
Pa ne može da se brani.
Lekso oštrom sabljom manu
I Japancu skide glavu.
Zavi glavu u jagluku,
Pa je nosi ko jabuku.
On se vrati u logoru,
U malome tome dvoru.
Admirali tad’ ustaše,
Zmaju Leksu čestitaše.
Roženstvenko ruke širi,
Pa svog borca on zagrli.
Poljubi ka kao brata
I heroja toga rata.
Nasta pjesma i veselje,
Sve do rujne zore bjele.
Leksu ime mijenjaše -
Murovcem ga sad nazvaše”.

Čin požrtvovanja

U „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, za Leksa Saičića i ovo piše: „Za njegovo neustrašivo junaštvo, u toku ovoga rata on je unaprijeđen u čin kapetana, i kao takav komandovao je jednim konjičkim eskadronom, u Amurskom Dragunskom Puku, a u odredu đeneral - štabnog pukovnika Madridova.
Njegovo junačko ratovanje na daleki istok, najljepše nam prikazuju njegova viteška prsa, na kojima vidimo: II step. Sv. Vladimira sa mečevima i bantom; I i II step. Sv. Ane i II i III step. Sv. Stanislava sa mačevima i bantom; tako još rusku ranjeničku medalju, crnogorsku „za hrabrost”; IV step. Danilova ordena, talijanski krst”.
U pomenutom listu dalje se piše: „Po svršenom rusko-japanskom ratu Aleksandar se, s puno ponosa i ratničke slave, kao pravi heroj, povraća u svoju otadžbinu, u kojoj je, od sviju i svakoga najsrdačnije primljen, sa ljubavlju i poštovanjem onakvim, kakvo to Crnogorci umiju odati čovjeku i junaku; a Njegovo Veličanstvo naš uzvišeni Kralj, podario mu je čin kapetana, u kome je i u Rusiji onako časno i dostojno proslužio, a u svojoj domovini produžio...”
Poslije završetka rusko-japanskog rata, Lekso je došao na Cetinje, tu se oženio i ostao da živi. Bio je to „poštenjak i kavaljer, iskren i pouzdan drug, slobodouman i razborit ljubitelj i zaštitnik pravde i istine, te dvije najljepše svetinje čovječanstva. Njegova duša bila je plemenita, jaka i uvijek uzvišena nad sitničarenjem i intrigama. Bio je jednom riječi sve ono što treba da bude jedan, u pravom smislu, crnogorski oficir”.
O njegovom požrtvovanju i ličnoj hrabrosti govori i ovaj detalj: „Oko 1910. godine na Cetinju se zapalio kraljev dvor. Vatra je zahvatila donji sprat. Niko od prisutnih nije se usudio da se popne na gornji sprat i spusti dragocjenosti, među kojima su posebnu vrijednost imali pokloni crnogorskom dvoru i kralju od državnika iz Evrope i svijeta. Lekso se našao tu, metnuo nešto na glavu i kao oluja kroz vatru se popeo na gornji sprat. Kad je vidio da se ne može vratiti niz stepenice, skočio je sa gornjeg sprata na zemlju. Prolikom pada na beton, teško je povrijedio oba bubrega”.

Javna blagodarnost

Aleksandar Lekso Saičić umro je u cetinjskoj bolnici „Danilo I”, 7. aprila 1911. godine, u 38. godini života, ožaljen na najdostojanstveniji način i sahranjen uz najveće vojne i državne počasti, a što se najbolje vidi iz „Javne blagodarnosti”, objavljene u „Glasu Crnogorca”, broj 16, od 16. aprila 1911. godine, i kojoj piše: „Ovim smatramo za najsvetiju dužnost izjaviti svoju doživotnu blagodarnost Nj. V. Kralju Gospodaru i Kraljici Mileni sa Uzvišenim Domom, na rijetkoj pažnji i redovnom raspitivanju o bolijesti pokojnikovoj. Nj. V. Knjazu - Prestolonašljedniku i Knjaginji Milici, koji su se interesovali i najozbiljnije starali o pokojnikovu ozdravljenju, raspitivali se o toku bolijesti i prilikom pokojnikove smrti izjavili nam Svoja saučešća, čime su nam olakšali našu veliku tugu u žalost.
Doživotna hvala i duboko priznanje Nj. Kr. V. - Knjazu Mirku, Knjazu Petru i Knjaginjici Vjeri, koji su našega dragoga pokojnika za vrijeme njegove dugotrajne bolijesti redovno svakoga dana udostojavali Svojih Visokih posjeta, a prilikom smrti Knjaz Mirko i Knjaginja Natalija izjavili nam i Svoja telegrafska saučešća.
Neizmjerna blagodarnost Njegovoj Preuzvišenosti g. Baronu Gizlu od Gizlingena sa gospođom, koji su za vrijeme bolijesti pokojnika često počašćivali svojim posjetama, a g. Baron i sprovodu prisustvovao.
Osobita i najveća blagodarnost Njegovom Kralj. Visočanstvu Knjazu Petru, koji je na dan smrti iz nekoliko puta kod pokojnika dolazio, i razgovarajući ga olakšao mu smrt, a takođe sprovod uveličao svojim Visokim prisustvom.
Najveća hvala g. g. oficirima Cetinjskog Garnizona, kao i pitomcima Vojničke Škole, koji na grobu našega pokojnika krasne vijence položiše.
Iskrena hvala g.g. pukovnicima: Potapovu, Egorjevu i Kolosovu, koji su smrtne ostatke pokojnikove do vječne kuće ispratili.
Najtoplija hvala g.g. ministrima: Đuroviću i Đukanoviću na prisustvu prilikom sprovoda, a tako i ađutantu Nj. V. Kralja Gospodara g. Mihajlu Popoviću, koji je pokojnika redovno posjećivao i sprovodu prisustvovao.
Srdačno hvala pokojnikovu drugu kapetanu g. Đorđiju Dragoviću, koji se u ime g.g. oficira Cetinjskog Garnizona sa pokojnikom oprostio onako dirljivim govorom.
Iskrena hvala vojnom ljekaru g. dr. Milu Iličkoviću, koji je za vrijeme pokojnikovog bolovanja neprestano - danju, noću bdio nad pokojnikovom posteljom i bolove mu ublažavao.
Hvala građanstvu varoši Cetinja obojega pola, i g. narodnim poslanicima, koji su pokojnika za vrijeme njegove bolesti redovno posjećivali.
Neizmjerna hvala svima onima iz mjesta i unutrašnjosti, koji nam pismeno, telegrafično, ili ma kojim putem izjaviše svoja saučešća”.
Citirana Javna blagodarnost najbolji je dokaz o kakvoj se ličnosti radilo.
Lekso je za života „radio i perom, te je proveo s ruskoga i izdao ovaj značajni akt: PREDAJA PORT-ARTURA”.
Aleksandar Lekso Saičić je nakon sebe ostavio jedinca sina Vladimira, koji se razvijao i rastao pod drugim uslovima. Dok se njegov otac Lekso dokazivao mačem, Vladimir se dokazivao perom. O njemu je zapisano: „Za sobom je ostavio nekoliko interesantnih napisa, nekoliko brošura i dvije sveščice stihova: „Tri crne zvezdice” i „U ulici plača”, koje su plod njegovog mladalačkog nemira”. I dalje: „Saičićev reporterski dar dolazio je naročito do izražaja u putopisnim reportažama. On je umio da uoči i opiše ono što je bilo bitno. U osnovi bio je preteča moderne reportaže u Crnoj Gori...”
List „Zeta” je Vladimiru Saičiću, u znak priznanja, povjerio posebnu misiju da, kao reporter, obavještava čitaoce sa etiopskog bojišta. Saičić, na žalost, nije stigao na abisinsko bojište, jer se usput razbolio i dobio teško krvoliptanje. Umro je u aprilu 1941. godine u Peći. Podmukla bolest prekratila je njegov stvaralački rad u njegovoj trideset drugoj godini, u doba kada je sazrijevao kao reporter i pisac - publicista. Njegovom preranom smrću ugasilo se ognjište ove istorijske i herojske crnogorske porodice.

Iz juriša u juriš

Jedan iz plejade crnogorskih dobrovoljaca u rusko-japanskom ratu bio je i Jošo Stevov Ražnatović, koji je svojim junaštvom zadivio svoje ratne drugove. Rođen je u selu Drušići, u Riječkoj nahiji, 1885. godine, od oca Steva i majke Ive, rođene Janković.
Teški životni uslovi natjerali su ovog darovitog i smjelog mladića da rano napusti svoje ognjište i potraži deblju koru hljeba pod tuđim nebom. Tako se Jošo, sa nepunih 17 godina, otisnuo u bijeli svijet. Godine 1902. ovaj mladi i neiskusni, ali vrlo smjeli, pečalbar stigao je u Carigrad. Jošo, koji je do tada od većih naselja vidio jedino malu crnogorsku varošicu, Rijeku Crnojevića, nije se zbunio kada mu je pred očima odjednom bljesnuo veliki, nepregledni grad. Odmah je pošao u potragu za bilo kakvim poslom, kako bi se mogao prehraniti. Međutim, Jošo je brzo došao do zaključka da mu je u velelepnom Carigradu slaba šansa za zaradom i pristojnim životom. Zato donosi odluku da krene dalje. Put ga je vodio u Rusiju, u kojoj se ponadao boljoj zaradi. Po dolasku u ovu zemlju, o kojoj je još kao dječak slušao najljepše priče, dao se u potrebu za bilo kakvim poslom. Jošu se osmjehnula sreća na prvom koraku kojim je zakoračio u carsku Rusiju. Upoznao je nekoliko mladih crnogorskih stipendista, koje je knjaz Nikola, o državnom trošku, uputio na školovanje u Rusiju.
U onovremenoj Rusiji bilo je i crnogorskih pečalbara, koji su, kao i Jošo, pošli trbuhom za kruhom. Jošo je bio po prirodi veoma komunikativan i druželjubiv, pa mu nije bilo teško naći nove drugove i prijatelje, među kojima je osjetio sopstvenu sigurnost. Joša je posebno zavolio i prihvatio kao najrođenijeg, ondašnji vojni akademac Jovan Popović Lipovac, koji ga je u svakoj prilici savjetovao kao rođenog brata. Jošo se odmah latio posla. I, kad se Jošo ponadao da će moći skromno živjeti od svoje zarade, iznenadno, bar za njegove zemljake, izbije rusko-japanski rat, 1904-1905. godine.

Uzaludno obraćanje

Kada je Jošo Ražnatović doznao da su se njegovi zemljaci dobrovoljno javili da učestvuju u ovom ratu, i on donosi odluku da s njima pođe. Odmah je stupio u kontakt sa svojim ljubimcem, Jovanom Popovićem Lipovcem. Ovaj prekaljeni ratnik i istaknuti vojni strateg već je bio u vojničkoj uniformi, što je na Joša ostavilo divan utisak. Jošo je stao u stavu „mirno” ispred Lipovca, koji je bio u uniformi pukovnika ruske carske vojske, i kratko mu saopštio da je i njemu tamo mjesto. Lipovac je Joša pokušao odvratiti od ovog puta, koji je bio koliko neizvjestan, toliko i opasan, jer je u Joša gledao još uvijek mladog i neiskusnog vojnika za takve napore i još veću opasnost. Međutim, Jošo je, i ako sa nepunih devetnaest godina, odlučno rekao Lipovcu da se stavlja pod njegovu komandu. Tako se Jošo svrstao u dobrovoljački odred Jovana Popovića Lipovca, sa kojim se uputio na Daleki istok.
U odredu ovog vrsnog vojnog stratega, Jošo se u prvom vatrenom krštenju istakao kao neustrašivi junak, koji ni u čemu nije pokorio svje slavne pretke. Bio je to vojnik bez čula straha. Nezadrživo jurišajući na neprijatelja u Mandžuriji, Jošo je pobrao slavu u bici kod Vafankua. Uskoro zatim istakao se u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdžu, u kojoj se proslavio svojim nezadrživim jurišima, zbog kojih je na sebe skrenuo pažnju svojih pretpostavljenih, a u prvom redu svoga komandanta Lipovca. Od tada Jovan Lipovac na Joša motri kao na rođenog sina, pa ga često opominje da se ne izlaže takvim opasnostima. Ali, to Jošu daje još veći podstrek za nove juriše.

Čudom spasen život

U odbrani gore Skumirna, u kojoj je Ruska vojska pretrpjela težak poraz, Jošo je zadobio smrtonosne rane. General Lipovac je takođe bio teško ranjen, ali je, sa svega 120 vojnika, uspio da jedva živu glavu iznese, ostavljajući na bojnom polju nepreglednu masu poginulih i teško ranjenih boraca, među kojima i Joša, koji se gušio u lokvi krvi.
O tom teškom rastanku sa Jošom Ražnatovićem, Jovan Popović Lipovac je nekoliko godina kasnije, jako uzbuđen, ispričao priču kako je Jošo, pukim slučajem ostao živ. Prilikom odstupanja sa bojnog polja, Lipovac je naišao na teško ranjenog Joša, kojega je jedva prepoznao. Malo se pored njega zadržao. Pomoći mu nije mogao, a teško mu ga je bilo tako bespomoćnog ostaviti. Za trenutak je pomislio da Jošu nema spasa. Još malo ga je netremice gledao, a zatim uradio jedino ono što je u tom trenutku mogao učiniti. Skinuo je svoj generalski šinjel, kojim je prekrio Jošovo polumrtvo tijelo, a zatim nastavio sa odstupanjem, vjerujući da Joša Ražnatovića više nikada neće vidjeti.
U međuvremenu dok je Lipovac sa razbijenom vojskom bio u bjekstvu, teški ranjenici su se gušili u sopstvenoj krvi i očekivali neprijateljski kuršum u čelo, koji bi im prekratio muke. Ali, neprijateljsku vojsku, koja je nezadrživo napredovala, uspijeva da preduhitri jedna sanitetska ekipa, koja je, koliko se u takvim prilikama moglo pomoći, pružala ljekarsku pomoć napuštenim i ostavljenim na milost i nemilost neprijateljskim vojnicima, teškim ranjenicima.
Kada je sanitetska ekipa naišla na teško ranjenog Joša Ražnatovića, koji je bio prekriven generalskim šinjelom, kod njega se za trenutak zadržala. Vjerujući da je u pitanju ranjeni ruski general, na brzinu mu je ukazana prva pomoć, a zatim je na nosilima prenijet do prve bolnice. Tako je Jošo Ražnatović, zahvaljujući generalskom šinjelu svoga komandanta i velikog prijatelja, izbjegao sigurnu smrt i prebačen u bolnicu na Krimu radi daljeg liječenja.

Briga carice majke

Jošove rane bile su takve i tolike da ni najveći optimisti medicinske struke nijesu vjerovali da će ih ovaj hrabri ratnik preživjeti. Kada je carica majka, Marija Fjodorovna, stigla na Krim u obilazak teških ranjenika, na trenutak se zadržala pored bolesničkog kreveta na kome se teško ranjeni Jošo od bolova previjao. Ova plemenita žena je, nježnim glasom, upitala ljekare da joj kažu kakvi su izgledi za ozdravljenje ovog mladića, za čiji su se život borili. Kad su joj ljekari odgovorili da su minimalne šanse za njegovo ozdravljenje, dodajući pri tom da je ovaj ranjenik stigao iz daleke Crne Gore kao dobrovoljac Carica majka se tada osjetno uzbudila, ponovo se vratila pored Jošovog bolesničkog kreveta, Joša nježno pomilovala po znojavom čelu, a zatim upravniku bolnice predala izvjesnu količinu novca, za Jošovu eventualnu sahranu, nakon čega je napustila krimsku bolnicu.
Ova caričina pažnja prema jednom crnogorskom ranjeniku do te mjere je uzbudila ljekare i medicinsko osoblje bolnice na Krimu, da su Jošu Ražnatoviću poklonili izuzetnu pažnju. I, upravo, zahvaljujući takvoj pažnji medicinskog osoblja, Jošov mladi organizam se, doduše poslije dužeg liječenja, i ako sa teškim posljedicama, oporavio i izbjegao smrt, koja mu je u jednom periodu ozbiljno zaprijetila.
O ispoljenoj hrabrosti Joša Ražnatovića u rusko-japanskom ratu doznao je i knjaz Nikola, za vrijeme posjete Rusiji, marta 1908. godine. Tom prilikom je knjaz Nikola zahtijevao da Joša obavijeste da se javi Gospodaru. U kraćem razgovoru, knjaz Nikola je Jošu Ražnatoviću izrazio duboku zahvalnost za ispoljenu hrabrost u rusko-japanskom ratu, u kome je, zajedno sa svojom braćom Crnogorcima, pronio slavu crnogorskog oružja od „Jadrana do Japana”. Knjaz Nikola je, na kraju razgovora, Jošu predložio da se vrati u Crnu Goru, gdje će na Cetinju biti srdačno primljen, dodajući: „Ti si, Jošo, dosta zaradio, boreći se u redovima bratske ruske vojske”. Na te knjaževe riječi Jošo, uz posebnu zahvalnost, odgovori: „Gospodaru, nikad Ti neću doći u Crnu Goru dok ne čujem da si zaratio sa Otomanskim carstvom”. Ovaj Jošov odgovor se knjazu Nikoli dopade, pa se sa Jošom na rastanku srdačno pozdravi, uz obećanje da će se Jošu ta želja uskoro ispuniti.

Smrt na Tarabošu

Još je u carskoj Rusiji uživao veliko povjerenje, a za svoje junaštvo, i izuzetnu hrabrost u rusko­-japanskom ratu imao je idealne materijalne uslove za normalan život. Tako je Jošo, kao nekadašnji pečalbar, dobijao pozamašna novčana sredstva na ime penzije i invalide. Međutim, tako lagodan i pristojan život Joša nije mogao dugo zaržati u Rusiji.
Čim je čuo da je počeo Prvi balkanski rat, 1912. godine, Jošo se sjetio date riječi knjazu Nikoli, pa je odmah pripasao svoje oružje, spakovao kompletnu ratnu opremu i pohitao da što prije stigne u njemu dragu Crnu Goru. Tako je održao datu riječ.
Po dolasku u Crnu Goru, Jošo se odmah javio vojnim vlastima na Cetinju, od kojih je, kao dobrovoljac, odmah zatražio ratni raspored. Upućen je na Skadarski front, gdje su se vodile danonoćne borbe. Po dolasku na front, Jošo je, kao iskusni ratnik, upućen na utvrđeni Taraboš, gdje je podstavljen za komandanta bombaša. Kao zmaj je poletio u prvi borbeni juriš, predvodeći svoje hrabre drugove. U prvom okršaju sa neprijateljem, Jošo je potvrdio svoju hrabrost i iskustvo stečeno u ruko­japanskom ratu. Uvijek se nalazio ispred svojih bombaša, jurišajući na žičane prepreke, koje su turski odredi dobročuvali, a još bolje branili. Ne obazirući se na uraganske neprijateljske plotune.
Još je, zajedno sa svojim hrabrim drugovima, kidao žičane prepreke, kako bi na taj način omogućio prolaz crnogorskim odredima, koji su nezadrživo jurišali na turske šančeve, zadajući Turcima smrtonosne udarce. Nikakva upozorenja crnogorskih oficira da se ne izlaže tako otvorenoj smrtnoj opasnosti, Joša nijesu mogla zaustaviti, da do kraja ne izvrši borbeni zadatak, ili, kao mnogi njegovi drugovi, ne ostane na žici. Tako je Jošo, sijekući treću i posljednju žičanu prepreku kojom je bio opasan tvrdi Taraboš, junački poginuo.
Jošo je, za ispoljenu hrabrost u rusko-­japanskom ratu, dobio Đorđevski krst, kao najveće priznanje za ratne zasluge, koji je nosio o vratu. Kad su turski vojnici primijetili ovo odlikovanje, skinuli su ga sa mrtvog Joša Ražnatovića. Međutim, to nije bilo i jedino Jošovo odlikovanje. Jošova druga odlikovanja se i danas ljubomorno čuvaju u njegovoj rodnoj kući u Drušićima.
Jošo je namjeravao da se, poslije uspješno okončanog balkanskog rata, ponovo vrati u Rusiju. Međutim, ta želja mu se nije ispunila, već je sa sopstvenim tijelom, kao i mnogi njegovi saborci okitio tvrdi Taraboš.
Kada je Carska ruska vlada doznala za junačku pogibiju Joša Ražnatovića u Prvom balkanskom ratu, preko svoje ambasade je uputila sva njegova odlikovanja, sablju, revolver, fotografije i ostale njegove lične stvari na Cetinje. Na jednoj njegovoj fotografiji, koja je sa ostalim njegovim ličnim stvarima stigla na Cetinje, vidi se da je Jošo imao i Đorđevski krst, kao jedno od najvećih ruskih odlikovanja, na koje je imao mjesečnu nadoknadu u visini od 70 rubalja.
Jošo je, po dolasku iz Rusije, pričao kako je carska ruska vlada odlučila da, zbog njegove hrabrosti ispoljene u rusko­japanskom ratu, o državnom trošku školuje u Rusiji 12 najdarovitijih mladića iz bratstva Ražnatovića. Međutim, Jošovom preranom pogibijom, kao i izbijanjem oktobarske revolucije u Rusiji, sve je to propalo. Jedino je Jošova majka Ive na svoga sina dobila penziju od carske ruske vlade, do pobjede oktobarske revolucije.

Vijest iz Šangaja

Jošov rođeni brat Ilija takođe se našao daleko od rodnog kraja. Međutim, za razliku od Joša, koji se našao u Rusiji, Ilija se uputio na drugi kraj Azije. I, dok se Jošo potvrđivao ratom, Ilija se potvrđivao radom. U vrijeme izgradnje Transibirske željeznice, Ilija Ražnatović se našao u Kini. On je na najbolji način potvrdio da Crnogorci znauju ne samo ratiti, već i raditi. Ilija je na početku svoje radne karijere pao u oči svojim pretpostavljenim, koji su ga uskoro zatim postavili za nastojnika jedne velike grupe radnika, kod koje je za relativno kratko vrijeme stekao izuzetne simpatije i neogranično povjerenje. Posao mu je išao dobro, a zarada još bolja, pa je stekao ogromno bogatstvo.
Poslije nekolike godine neumornog rada odlučio je da napusti Kinu. Put ga je vodio u Francusku. Ovaj temperamentni i nemirni duh nije se mogao skratiti na jednom mjestu. Ilija je bio izuzetne fizičke ljepote, pa je tu prednost počeo obilato koristiti. Našao se u društvu lijepih kurtizana, sa kojima je proveo mnoge besane noći. Najzad je odlučio da okuša sreću i na kocki, pa se ubzo našao u Monte Karlu. Ali, za razliku od njegovog zemljaka, dr Anta Gvozdenovića, čiji je čuvenu kockarnicu bukvalno ispraznio, čime je njenog vlasnika natjerao da na njoj za 40 dana drži crni barjak, Ilija je bio lošije sreće. Za nekoliko dana i noći sav svoj imetak je ostavio u toj kockarnici. Izgubljeno blago ga nije obeshrabrilo, pa je donio odluku da se ponovo vrati u Kinu. Hašao se u Šangaju, u kome se, kao poznavalac više stranih jezika, dobro snašao. Ilija je bio vispren, spretan i okretan, pa se ubrzo finansijski oporavio. Javio se iz Šangaja svojim rođacima da je živ i zdrav. Ta vijest je Ilijine najbliže rođake obradovala. Oni su se ponadali da će Iliju jednoga dana vidjeti u svojoj sredini,
..... im je, poslije Jošove smrti na Tarabošu, bio velika nada. Međutim, negdje sredinom 1936. godine, umjesto Ilije Ražnatovića, iz Šangaja je u Drušiće stiglo crno pismo, u kome je pisalo da se Ilija Stevov više ne nalazi među živima. Tako je bratstvo Ražnatovića za kratko vrijeme postalo siromašnije za dva vrsna bratstvenika, Joša i Ilije, čijom se smrću ugasi jedno junačko ognjište.

Obdareni dječak

Filip Radulović rođen 1870. goidne u selu Pažići, kod Danilovgrada, od oca Mira i majke Jele, rođene Brajović. Osnovnu školu je završio u Bjelopavlićima, u manastiru Ždrebaonik, a nižu gimnaziju u Podgorici.
Kao najstarije dijete u mnogočlanoj porodici, pomogao je roditeljima u podizanju mlađe braće. Njegov učitelj rano je zapazio izuzetnu obdarenost i sklonost za matematiku ovog visprenog dječaka. Redovno mu je davao knjige na pitanje iz lične biblioteke, što je Filip sa oduševljenjem primao i danonoćno čitao. Njegov učitelj, koji je bio i kum ove porodice, stalno je nagovarao Filipove roditelje da ga upute na dalje školovanje. Ta učiteljeva želja, kao i želja Filipovih roditelja iznenadno se ostevarila.
Evo, šta je o tom zapisao Filipov sinovac, dr Jevto Radulović: „Jednom prilikom knjaz Nikola dođe u Bjelopavliće s namjerom da posjeti grobove čuvenih crnogorskih junaka: Jova Pajova Radulovića i Vula Neškova Đaletića ­ Janjevića. Knjaz je grobove zatekao u vrlo lošem stanju, obrasle u korovu i sa vrlo skromnim krstačama iznad njihovih glava. Iznenađen ovakvim nehatom, knjaz Nikola se rasrdi, pa prisutnim Bjelopavlićima ljutito reče:
„Slušajte, Bjelopavlići. Doznao sam da ste zanemarili grobova ovih vitezova, koji su svojim junaštvom očuvali i proširili granice naše domovine, Crne Gore”. Knjaz malo zastade, a zatim, smirenim glasom, nastavi: „Ja nijesam došao u Bjelopavliće da podižem spomenike serdarima i vojvodama, nego ovakvim herojima kao što su bili Jovo i Vule”. Knjaz Nikola se zatim prisutnima obratio riječima: „Čujte me Bjelopavlići, ima da podignete o mome trošku za njih dvojicu najljepše spomenike, koji se mogu podići u u Crnoj Gori”.


Junak četiri rata

Pošto su spomenici podignuti knjaz Nikola naredi da se na spomeniku Jova Pajova Radulovića uklešu njegovi stihovi:

„Dok pri Garču bude vila,
I orlova i oblaka,
Nek’ se znade čije kosti,
Pokrijeva ova raka.
I ko prvi puškom meta,
Na islamske ljute zlice,
Da je bio sa sred Brda,
Jovo Pajov iz Glavice,
Harni unuk Petra Prvog,
Podiže mu spomen ovi,
Knjaz Nikola da ga brdski,
Bolje pamte vitezovi!

Prilikom otkrivanja spomenika Jovu Pajovom Raduloviću, knjaz Nikola sa Jovovim bratstvenicima povede razgovor. Tom prilikom reče da je voljan da uputi u Rusiju na školovanje jednog darovitog mladića iz najbližeg srodstva Jova Pajova o državnom trošku. Jovovi najbliži rođaci se nijesu mnogo dvoumili, već su Gospodaru predložili Filipa Mirova Radulovića, i to ne samo kao Jovovog direktnog potomka, već i kao vrlo darovitog mladića. Tako je Filip Mirov upućen u Rusiju na školovanje u artiljerijskoj školi u Petrogradu.
Filip je ukazano mu povjerenje na najbolji način opravdao. Potvrdio je izuzetni talent iz matematike u artiljerijskoj školi, koju je završio sa odličnim uspjehom. Teorijska znanja stečena u školi, kao mladi oficir carske ruske vojske, u praksi je na najbolji način potvrdio u rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine. U prvom vatrenom krštenju se proslavio junačkim podvizima, pa je uskoro bio unaprijeđen i imenovan za komandanta puka carske ruske vojske.
Прилози
aleksandar_lekso_saicic.jpg
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija DR Anto Gvozdenovic

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:57

Đuro Batrićević
Dr ANTO GVOZDENOVIĆ - GENERAL U TRI VOJSKE


Čovjek koji je zanimljiva ličnost u istoriji crnogorskog naroda. Poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta francuske vojske, đeneral-ađutant kralja Nikole, prvi i posljednji crnogorski ambasador u Vašingtonu, poslije smrti kralja Nikole mandatar i posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade. Bio je i zapaženi pisac i prevodilac.
Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.
Прилози
anto_gvozdenovic.jpg
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!

pepeljuginadobravila
Корисников грб
Site Admin
Поруке: 3323
Придружен: 03 Апр 2008, 18:22
Место: GROCKA
Контакт:

14.03.2013 Tajanstvena Srbija

Непрочитана порукаод pepeljuginadobravila » 15 Мар 2013, 11:57

Posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade



Poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta francuske vojske, đeneral-ađutant kralja Nikole, prvi i posljednji crnogorski ambasador u Vašingtonu, poslije smrti kralja Nikole mandatar i posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade, čovjek koji je zanimljiva ličnost u istoriji crnogorskog naroda.

Put od rodnih Ćeklića vodio ga je preko Kotora i Cetinja, do Moskve, Petrovgrada, Pariza, Varšave, Balkana, Bliskog i Dalekog istoka, Srednje Azije, Rima i Vašingtona, da bi se, u dubokoj starosti, ponovo vratio na Cetinje.
Posljednje dane proveo je u rodnom Vučem Dolu, u kome ga je stigla smrt, 2. septembra 1935. godine.
Sahranjen je na seoskom groblju, bez vojnih počasti, iako sa tri generalske kape, i sa tri zvijezde na epoleti, u skromnoj grobnici, među precima.
Ovaj zaslužni ratnik bio je i zapaženi pisac i prevodilac. Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.
Govorio je je ruski, francuski, njemački, engleski i italijanski.

PRVI POMENI ANTOVOG ZAVIČAJA

Pleme Ćeklići obuhvataju jedan od najkrševitijih krajeva u krševitom dijelu Crne Gore. Oni se na jugu graniče sa Cetinjskim plemenom, a na jugozapadu sa Njegušima. Na zapadu, prema Boki, granica im ide od Ivanova osoja, pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva vrha i Visoke glavice, do Gnjilova ždrijela. Odatle se nastavlja sjeverna granica Ćeklića prema Cucima. Ona prelazi preko visoke, prostrane zaravni Puhalovih krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje, velikom dužinom, sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide preko visokih brda i planina: preko Debelog brijega i iznad Šijaca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev brijeg, a odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera i završava se dalje na jug na Latkovu ždrijelu prema Kosijerima.
Ovaj negostoljubivi prostor poslužio je njegovim žiteljima, kroz surovu borbu za slobodu, kao posljednji bastion za odbranu, pred nadirućom turskom najezdom.
Najstariji podaci o Ćeklićima datiraju, prema tvrđenju Konstantina Jiričeka, od 1381. godine. Ćeklići se u početku pominju kao katuni, a u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, kao naselje. Marijan Bolica je 1614. godine o Ćeklićima pisao kao o jednom od većih katunskih naselja. U "Grlici" za 1835. godinu, pominju se u Crnoj Gori četiri nahije i u svakoj od njih se nabrajaju plemena. U Katunskoj nahiji se, među devet plemena, nabrajaju i Ćeklići, za koje se kaže da su nekad bili obrasli u gustoj cerovoj šumi, pa se, prije 100 godina, moglo s drveta na drvo prelaziti s kraja na kraj.
Međutim, uništenjem šume u ovom kraju, po pričanju starih Ćeklića, nestalo je jezera i podzemno oticanje rijeke Ljute, kod Orahovca u Boki.
Vuči Do, Antovo rodno mjesto, prvi put se pominje u knjizi Rista Kovijanića: "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI)", u kojoj piše:
"Milovan iz Ćeklića, iz Crne Gore, otac pok. Jovana iz Ćeklića, koji je služio i umro na ratnoj galiji kojom je zapovijedao Đovani Kontarino, opunomoćio je 26. februara 1575., Rada iz Njeguša, bojadisara, da naplati novac za službu pok. Jovana, jer je on, prema Kotorskom statutu, zakoniti nasljednik zaostavštine svoga sina".
Dalje se kaže:
"Kojemu je rodu pripadao ovaj Milovan ne može se znati. U Ćeklićima je sačuvana uspomena na one plemenike koji su služili na mletačkoj ratnoj galiji kao najamnici za Bokelje koji su bili obavezni da odsluže vojni rok".

Povelja Ivana Crnojevića

Erdeljanović je zabilježio pričanje jednog starog Vučedolca: "kako je neko jednom Vučedoljaninu donio iz Kotora glas, da mu je sin, za kojeg je mislio da se utopio - živ".
U pomenutoj knjizi se pominju Ostojići, za koje se kaže: "Po njima se nazvalo selo Ostojići, u kojemu je bila džamija, koju Njegoš pominje u "Gorskom vijencu". To su: Ostojini doci, Ostojića krši, Ostojićska kamenica, Ostojićska jama i Ostojići (do i strana) u istom selu. Sve su to uspomene na negdašnje veliko i razgranato muhamedansko bratstvo Ostojiće". U istom dokumentu se dalje navodi: "U povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine pominje se Ljepoje Ostojić iz Ćeklića, jedan od prvaka plemena. To je, nesumnjivo, mlađi brat Branka Ostojića, koji se pominje u kotorskim spomenicima. Ostojini doci u Krajnjem Dolu vjerovatno su nazvani tako po rodonačelniku bratstva Ostojića, možda upravo po Ostoji, ocu Brajka i Ljepoja. Kako su se Ostojići bili raširili u više sela, nije isključeno da su Brajin do i Brajin vrh u Vojkovićima dobili ime po ovome Brajku Ostojinu".



Ilija Plamenac je pokrenuo podizanje džebeane



Na osnovu pisanja Rista Kovijanića moglo bi se zaključiti da su predstavnici današnjih Ćeklića bili Ikovići i Ostojići. Međutim, o tim prezimenima ni do današnjih dana nije doprla nikakva pouzdana tradicija. Postoje jedino navedeni topomini i ostaci nekih manjih kućišta, koja su skoro sravnjena sa zemljom, kao svjedoci da je tu nekad neko živio.
Kasnije su, od Njegoša na ovomo, taj lokalitet šapatom, a možda i zlonamjerno, pojedinci "identifikovali" kao naselje poturica. Na jedan kilometar udaljenosti od tog lokaliteta nalazila se "džebeana", za koju se pouzdano zna da je podignuta poslije oslobodilačkih ratova, 1875-1878. godine, koju su pojedinci poistovjetili sa džamijom, valja da bi se potvrdili navodi u "Gorskom vijencu" o postojanju ćeklićkih Turaka.
U vezi sa pomenutom džebeanom u Ćeklićima, kao i ostalim, koje su podignute u Crnoj Gori onoga vremna, na jednom mjestu piše. "Neposredno po uspješnom završetku oslobodilačkih ratova, poučen dotadašnjim iskustvom, Ilija Plamenac je samoinicijativno pokrenuo podizanje pojedinih skladišta municije i naoružanja-džebeane. Tako je u Crnoj Gori za veoma kratko vrijeme podignuto nekoliko novih zgrada, a izvršena je i rekonstrukcija nekoliko postojećih objekata koji su adaptirani za skladište i čuvanje ratnog materijala". Dalje se navodi: "Sem toga, otvorena su skladišta naoružanja u Bajicama, Ćeklićima i na Čevu". Prema tome, ne radi se ni o kakvoj navodnoj "džamiji", već o džebeani, koju je ministar vojni, vojvoda Ilija Plamenac, kao i druge, podigao neposredno poslije 1878. godine.

Ljetnja pozornica na Cetinju

Vrlo je zanimljiva sudbina ove ćeklićke džebeane. Nju su, prema provjerenim podacima, neposredno pred drugi svjetski rat, mještani ćeklićkog sela Krajnji Do razrušili i od njenog fino tesanog kamena ozidali i svoltali divnu seosku bistijernu.
Sličnu sudbinu doživjela je, poslije drugog svjetskog rata, i džebeana u Bajicama, od čijeg je kamena dovršena Ljetnja pozornica na Cetinju.
Prema jednoj legendi u Ćeklićima su se poturčenjaci "bili veoma ugnjezdili i razgranali". Oni su kasnije odlučili da prodaju svoje posjede, a neke parcele lošijeg kvaliteta nijesu mogli ni prodati. Kako Krše Ostojića niko nije htio kupiti, oni su ostali komun tri sela: Krajnjeg Dola, Kućišta i Vučjeg Dola. Navodi se i ovaj primjer: "Jedan je poturčenjak zaostao u Ćeklićima do smrti i dao je jednom Vučedoljaninu Brajkov Do da bi ga sahranio". Legenda dalje kaže da u Ćeklićima nije bilo "neke krvave istrage muhamedanaca, nego da su oni pošto su izbjegli iz plemena (izuzevši one koji su se pokrstili) u toku 18. vijeka osjećajući da im nema više opstanka među njihovim hrišćanskim saplemenicima potpuno rasprodali svoja imanja i svoje porodice iz plemena iselili".
Prema jednoj legendi, rodonačelnik četiri ćeklićka bratstva: Džakovići i Sinanovići, iz Vojkovića, te Muhadinovića i Ramadanovića, iz Krajnjeg Dola, koja nose muslimanska prezimena, otišao je u Carigrad, kao član pratnje Stanka Crnojevića, i tamo primio islam. Kasnije se vratio u Ćekliće i od svoja četiri sina, kojima su data muslimanska imena: Džako i Sinan, u Vojkovićima i Muhamed i Romadan, u krajnjem Dolu, dobila su ime četiri navedena bratstva.

Različite legende

Postoje i druge legende. Jedna od njih je da su prvi ćeklići poturčenjaci bili zanatlije, koji su u Ćekliće došli da rade i tu ostali da žive. Po drugoj legendi ostalo je vjerovanje u narodu kad nekome djeca umiru, da im se daju muslimanska imena, pored pravoslavnih, koja se kriju od naroda, kako bi se "zlim duhovima" zavarao trag.
Po raspoloživim podacima, kao i po narodnom predanju, jasno je da izgnanje, ili "istraga" poturica iz Crne Gore, nije bio događaj koji se odigrao samo jednog, ili više dana. To je bio u stvari niz događaja, mjesnih i plemenskih sukoba s potučernjacima, koji su imali za posljedicu njihovo iseljavanje, a djelimično i pokrštenje, a dešavali su se u toku dosta dugog vremenskog perioda: "od crnogorskog ustanka (1684-1685), pa do u drugu polovinu 18. vijeka". Svakako je najžešći i najopsežniji od tih sukoba bio onaj, koji se obično naziva imenom "istraga poturica", ili - "Badnje veče", "a dogodilo se pod uticajem vladike Danila u Cetinjskom Plemenu, u Ćeklićima, u Crmnici i u Ceklinu na početku 18. vijeka, najvjerovatnije 1709".
Vrlo je značajno napomenuti da su se poturčenjaci i u tim istim krajevima Crne Gore, kao i u svim drugim, neko vrijeme poslije istrage vraćali na svoja ognjišta i ostajali u svojim sjedištima neki duže, neki kraće vrijeme i šta više prodavali svoja imanja Crnogorcima, o čemu postoje i pisani dokumenti. To se donekle tumači kao posljedica uspješnog Ćuprilićeva pohoda na Crnu Goru 1714. godine i, s druge strane, slabosti Crne Gore usljed razdora i nesloge među plemenima, koja je trajala za sve vrijeme vladavine vladike Save Petrovića, a negdje još i dosta dugo poslije toga. Posebno treba istaći da su mnogi potučernjaci imali po plemenima svojih rođaka i prijatelja, koji su iz ma kojih razloga nalazili za korisnije da sa njima stoje u dobrim odnosima. Takve prilike su jedino mogle biti uzrok da se istraga poturica iz Crne Gore protegla sve do 1742. godine.



Od Njegoša do kralja Nikole oživio kult kosovskog junaka



Zanimljiva je i burna istorijska prošlost bratstva Gvozdenovića. Međutim, ni o porijeklu ovog ćeklićkog bratstva nema pouzdanih podataka. Porodične tradicije o njihovom porijeklu jako su izmijenjene u prošlom vijeku, u doba romantizma, a naročito u razdoblju od Njegoša do kralja Nikole, kada je posebno oživio kult kosovskog junaka. Tako je nastala i legenda, koju na jednom mjestu navodi Tomo Orahovac, po kojoj su Čengići iz Gacka, Krivokapići i Perovići iz Cuca, Gvozdenovići iz Ćeklića, Martinovići iz Bajica, Milići iz Bjelica i Osmanagići iz Podgorice, porijeklom od Pavla, ili mu brata Nikole, Orlovića, "barjaktara čestitoga kneza".
Što se tiče bratstva Gvozdenovića i njegovog porijekla, o tome ima više verzija. Po porodičnom predanju, preci Gvozdenovića su, prije dolaska u ćeklićko selo Vuči Do, živjeli u Čarađe, ispod brda Orline, u Gackom. Tu su, prema legendi, živjela tri pasa ljudi: Andrija, Filip i Vučko. Oni su se tada, možda, prezivali Orlovići, ali, najvjerovatnije, ne po Pavlu Orloviću, već po tom brdu Orlina.
Priča se da je Vučkov sin Mihajlo, prilikom napada na tursko utvrđenje Klobuk, uspio da u njem uskoči i da ga zapali. Kako je utvrđenje bilo uglavnom od drveta, ubrzo je planulo, pa Mihajlo nije uspio da iskoči iz zapaljenog utvrđenja, već je, na očigled svojih drugova, našao smrt u plamenu. Zbog tog podviga, njegovi drugovi ga nazvaše "gvozdenim junakom", a njegovi potomci se od tada nazvaše Gvozdenovići.
Postoji i drugo, ne manje ubjedljivo predanje, pa je moguće da su se i po njemu prozvali Gvozdenovići. Riječ je o dvoboju između jednog dalekog pretka današnjih Gvozdenovića, po imenu Mitra, i nekog hercegovačkog bega na Grahovu. Legenda, o kojoj su sačuvani i pisani tragovi, opširno govori o tom događaju. Po ondašnjim riterskim običajima, prije dvoboja, sekundanti ili đeveri, kako su se nekada zvali, imali su zadatak da opipaju protivnika i da utvrde da na njemu nema pancirne košulje. O pregledu protivnika sekundanti su, kao najvjerniji drugovi megdandžija, bili dužni da obavijeste svog pobratima. Priča se da je tom prilikom Mitar sekundant, za novac izdao svog pobratima, kome nije rekao da se na njegovom protivniku nalazi pancirna košulja. Kada su Mitar i Turčin jedan drugome izašli na megdan i kada su se počeli sjeći "u rane", ispod Mitrovog handžara počeše sijevati varnice. Mitar odmah shvati da je u pitanju izdaja. Više ga razbijesni izdaja svog pobratima, nego očigledna smrt, sa kojom se suočio. Onako ranjen i iskrvavljen u jednom trenutku pokuša nemoguće, u namjeri da iznenadi protivnika, koji je samouvjereno nalijetao na Mitra. Mitar se odjednom izvi kao da će da padne, što Turčina za trenutak zbuni, a zatim hitrim pokretom tijela i snažnim zamahom ruke Turčina udari po obije noge, koje mu salomi. Kad Turčin pade, Mitar dodade i bez muke mu odsiječe glavu. Zatim se dade u potjeru za svojim nevjernim pobratimom, koji mu nije daleko umakao. Mitar je morao surovo kazniti pobratimovo izdajstvo, pa, ga sustiže, koliko mu je bio kivan, bez milosti ga skrati za glavu. Tako mu, umjesto Turčina, isplati dug. Crnogorci su se radovali Mitrovom trijumfu, dok su Turci, u velikom bolu za poginulim drugom, počeli poluglasno izgovarati: "Valahi, bilahi, ovaj Vlah je gvozden". Moguće je da su i po ovoj legendi Mitrovi potomci dobili prezime Gvozdenovići.
Po jednoj drugoj verziji Gvozdenovići su, sa još nekoliko drugih porodica, prebjegli iz Čarađa, ispred Turaka, u Crnu Goru i naselili se u Vuči Do. Po toj legendi se pretpostavlja da je to bilo prije skoro 400 godina. Po jednoj sačuvanoj čitulji od najstarijeg pretka, do današnjeg potomka Gvozdenovića, ima 14 pasova. Otprilike u isto vrijeme iz Čarađa, ili njegove bliže okoline, doselili su se Erakovići i Rajićevići u Njeguše. To, pored ostalog, potvrđuju njihova imanja, sa kojima se Vučedoljani graniče u Vršanju. Gvozdenovići su, kao i Erakovići i Rajićevići, krsnu slavu svetog Đorđa, donijeli iz starog zavičaja. Kasnije su Gvozdenovići svoju slavu, koja je ostala kao prislužbnica, promijenili i uzeli za krsnu slavu Ilindan, kao i ostali Ćeklići.
Antov predak Rade bio je knez i poznati junak svojega vremena, čije se ime nalazi u spisku glavara koje je vladika Danilo pozvao da se odupru Turcima u boju na Carevom lazu. Rade je tom prilikom pogubio jednog od zapovjednika turske vojske, po imenu Tahir-pašu.
Ime Rada Gvozdenovića nalazi se i u spisku crnogorskih glavara, u "Istoriji o Černoj Gori", vladike Vasilija Petrovića Njegoša.
Radov sin Martin pominje se kao predstavnik Ćeklića u narodnoj pjesmi "Dioba Selimovića na Rijeci Ivanbegovića", od Vuka Karadžića, kao i u još dvije pjesme. On je četovao po Hercegovini, pa je poginuo u jednom okršaju protiv Turaka, kao četovođa svoje družine iz Vučeg Dola i bjeličkog sela Prediš, u Banjanima, u mjestu Dubočke, braneći plijen iz Hercegovine.
Martinovi sinovi bili su: Paviša, Pejo i Pavić. Od Paviše su Pavišići na Riječkom gradu. Bili su to glasiti crnogorski junaci. Martinov sin Pejo u nekoj svađi ubije jednog Cucu. Plašeći se osvete, sva tri brata se presele na Ljubotinj i nasele se na Čistom polju, na Začiru. Mjesto na koje su se Martinovi sinovi naselili se zove Pavišića prodo.



U Crnoj Gori su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim



U to vrijeme su na Riječkom Gradu živjela tri brata Selimovića. Mustafa, Jelez i Omer, potučernjaci i obodski zabiti. Godine 1749. zavade se braća Mustafa i Jelez, preko neke Saratove odive, Mare, koja je kod njih služila. Pozovu viđenije Crnogorce da ih pomire. Među pomiriteljima bio je i Radule Perović, iz cuckog sela Zaljut, rođeni brat Batrića Perovića. Jelez, koji je bio silan i obijesan, nije pristajao ni na kakvu nagodbu sa bratom. To izazva Radula Perovića te Jeleza izgrdi. Jelez se maši za džeferdar i ubije Radula Perovića, o čemu govori i narodna pjesma. Zaprepašćen ovakvim Jelezovim postupkom, Mustafa riješi da ga ubije. No, da ne bi krvario ruke bratskom krvlju, tražio je ko će to mjesto njega da obavi. Čuje za to Paviša sa braćom, od nekog Sorata, pa riješe da prvo ubiju Jeleza, a onda i Mustafu. Paviša pođe na Obod, izazove Jeleza i kad se ovaj pomoli na prozor, Paviša ga ubije iz puške. Plašeći se za svoj život, Mustafa, sa poturicama iz Salaca, pobjegne na Žabljak Crnojevića. Trećeg brata Omera su još ranije ubili Stijepovići na Klobučniku, kad je išao da naplaćuje harač od potučernjaka i pravoslavnih. Tri brata Gvozdenovića se tada nasele na imanje Selimovića na Obodu.
Kad Cuci doznadoše da su Gvozdenovići osvetili Radula Perovića, riješe da im oproste krv. Predstavnici Cuca dođu na Obod i na hljeb i so se izmire sa Gvozdenovićima. Pejo se potom vrati u Vuči Do, a Paviša i Pavić ostanu na Obod. Kasnije se Pavić iselio u Boku Kotorsku i njegovom potomstvu se gubi svaki trag. Od Pavišića je bio najznamenitiji Periša Radov, koji je, zajedno sa istaknutim ceklinskim junacima, učestvovao u pohari u Žabljaku.
Martinov unuk Gavrile bio je serdar. Njegovo ime nalazi se na spisku među 15 crnogorskih glavara, koji su dobili medalje ruskog cara Pavla I. Gavrile se, kao i mnogi Crnogorci, istakao u borabama protiv Turaka na Martinićima i Krusima 1796. godine.
I dr Jovan Erdeljović ima svoju verziju kazivanja, koje je najvećim dijelom nepouzdano, jer se on uglavnom oslanjao na neprovjerene i nepouzdane priče pojedinaca. Jedna od njih je i ova, koju je zabilježio po pričanju učitelja Špira Kaluđerovića iz Ćeklića. On navodi da je opšte ime Vučedoljani "ime za tri bratstva istog porijekla, koja su jedino stanovništvo ćeklićkog sela Vučeg Dola. To su tri bratstva: Gvozdenovići, Proročići i Vickovići". Ova teza o zajedničkom porijeklu tri vučedolska bratstva je neumoljiva. Prije bi se moglo reći da je muka natjerala ove porodice, koje nijesu imale nikakve krvne veze, da žive zajedno, da se pomažu, kako bi se održale u borbi za goli život. To ih je, najvjerovatnije, zbližilo, jer su zajedno bili jači. Tako se, dugim življenjem u komšiluku, iskovala legenda o njihovom navodnom zajedničkom porijeklu.
Nije bio rijedak slučaj u Crnoj Gori da su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim, radi zaštite i sopstvene sigurnosti, pa su uzimala njihovo prezime. To je manjim bratstvima obezbjeđivalo veću sigurnost, a jačim bratstvima je to takođe bilo u interesu, jer su na taj način postajali brojniji, a samim tim i jači.
Prema starom predanju, predak svih Vučedoljana, Periša, dobjegao je u ove krajeve sa svoja dva sina "od krvi". Po dolasku u Ćekliće, Periša se, kao daleki predak i rodonačelnik svih Vučedoljana, pa samim tim i Gvozdenovića, sa sinovima naselio na imanju nekih muslimana "pod Ikoviće u Krajnjem Dolu, na mjestu koje se danas po njima zove Miševića rupe". Prema tome, kako legenda kaže, oni su se tada prezivali Miševići i, zna se, da su im najbliži rođaci Desančići iz Čarađa. Dalje se ispreda priča da su na tom mjestu živjeli Perišini potomci sve do druge polovine 18. vijeka, kad su od pokrštenih Sinanovića kupili "svu tursku zemlju od Simunje do njeguške granice". Tako dobiše u posjed zemljište starog sela Vučeg Dola, "u kome se sad nastane Perišini potomci i po selu dobiju naziv "Vučedoljani". Vučedoljani, najvjerovatnije preko crkvene čitulje, nabrajaju po 7 ili 8 pasova, na osnovu čega se da zaključiti da se Periša doselio u Ćekliće pred kraj 17. vijeka. Evo tog reda pasova, koji se odnosi na bratstvo Gvozdenovića: Petar-Risto-Dumelja-Petar-Pejo-Martin-Mitar -Božo-Periša.
Za dvojicu Perišinih sinova, koji su se zvali Božo i Vicko, kaže se da od obojice ima danas potomaka. Za Boža Perišina kaže se da je imao sina Mitra, od koga su Gvozdenovići i Radoja od koga su Proročići. Bilo bi normalno očekivati da su od Radoja Radojevići, ili Radovići, a ne Proročići. ali, i za to se pobrinula legenda, po kojoj je Radoje dobio nadimak "prorok", a njegovo potomstvo Proročići.
Priča se da je Radoje bio poznati junak. Uz to, bio je izuzetno hitar, spreman i okretan, zbog čega je još kao mladić dobio nadimak "Skako". Kad je Radoje jednom prilikom uskočio u turski Spuž, bude primijećen od turske straže, koja alarmira da se u gradu nalazi poznati crnogorski junak, a turski veliki krvnik. Turci navališe sa svih strana i uhvatiše Radoja. Ovom "lovu" se obradovao spuški kapetan. On u zarobljeniku prepozna hajdučkog harambašu Radoja. Malo zastade i u mislima se vrati na neki raniji susret sa Radojem. I dok su Turci sa nestrpljenjem očekivali odluku spuškog kapetana, kako će Radoja biti i mučiti, spuškom kapetanu je, po svemu sudeći, bilo žao pogubiti ovakvog junaka, sa kojim je, prema nekoj verziji, bio i pobratim.



Antov đed Dumelja bio je glavar ćeklićki



Plašeći se gnjeva razjarenih Turaka, koji su tražili Radojevu glavu, spuški kapetan naredi da Radoja odvedu u tamnicu. On u međuvremenu prošeta spuškom ravnicom, razmišljajući što da uradi sa Radojem. Odjednom dođe na ideju da uhvati skakavca. Pošto mu taj plijen nije bilo teško uloviti, vrati se s polja sa skakavcem u ruci. Okupljenim Turcima saopšti odluku. Reče im da Radoja izvedu iz zatvora i kad ga dovedu pred njim, on će ga upitati šta drži u ruci. Ako pogodi, predloži spuški kapetan, ima da mu se oprosti život. U protivnom, biće na licu mjesta pogubljen. Sa ovim predlogom se složiše Turci, čvrsto vjerujući da Radoje neće pogoditi što kapetan drži u ruci.
Kad Radoja izvedoše iz zatvora i dovedoše ga pred okupljene Turke, spuški kapetan ga upita: "Jesi li živ, Vlaše?" Radoje mu dostojanstveno odgovori: "Jesam, čestiti pašo, živ sam!" Spuškog kapetana iznenadi ovako odvažan odgovor neustrašivog hajdučkog harambaše, koji mu i kao rob prkosi. S druge strane, bi mu milo što ga udostoji onako visokim zvanjem, pa mu reče: "Slušaj, Vlaše! Ako pogodiš šta držim u ruci, turske mi vjere, oprostiću ti život". Tada, vjerovatno, ni Turčin, a još manje Radoje nijesu mogli ni pomisliti da će Radoje odgonetnuti što Turčin drži u zaтvorenoj šaci. Radoje shvati da mu je došao kraj. Ali, pri pomisli da je i on mnoge u crno zavio, prežalio je svoj život.

Teže od smrti

Teže od smrti bilo mu je javno zbijanje šale sa njim, i to u časovima predsmrtnim. Zato, ne obazirući se ni na Turke, ni na spuškog kapetana, više za sebe, izusti: "E, Skako, Skako, skakao si, skakao i doskočio si ga". Ove Radojeve riječi spuškog kapetana ne samo što iznenadiše, već i zbuniše. Znajući da je skako u stvari skakavac, a ne Radojev nadimak, kapetan otvori šaku i, na veliko iznenađenje prisutnih, pusti skakavca u polje, a zatim prisutnima reče: Jes, turske mi vjere, ovaj Vlah je pravi prorok, kad pogodi da u šaci držim skakavca".
Prisutni Turci zanijemiše od čuda, a spuški kapetan održa datu riječ i Radoju pokloni život, i ako su prisutni Turci u tom trenutku jedva čekali da ga skrate za glavu. Radoje se pozdravi sa spuškim kapetanom, kao junak sa junakom, a zatim se oprezno udalji, dok se nije uhvatio gore i planine. Kad stiže u rodni Vuči Do, ispriča što je doživio i preživio, zahvaljujući jednom skakavcu, koji mu je, igrom slučaja, spasio glavu. Od tada se Radojevi potomci prozvaše Proročići.
Gavrilov sinovac, a Antov djed, Dumelja Gvozdenović bio je glavar ćeklićki. To je bila po mnogo čemu interesantna ličnost. Isticao se u borbama protiv Turaka, a kad nije bilo rata s Turcima, Dumelja ga je sam izmišljao. Bio je po prirodi nemiran duh, ali oštrouman i druželjubiv. Sav svoj imetak trošio je i potrošio sa društvom. Često je silazio u Boku Kotorsku i tamo sklapao mnoga prijateljstva i pobratimstva. I to ne samo sa civilima, već i sa mornaričkim oficirima. Jednostavno rečeno, tražio je sebi ravno društvo.

Sudbonosno pobratimstvo

Jedno od tih pobratimstava sa nekim mornaričkim oficirima biće kasnije za Dumelju i njegovo društvo sudbonosno. Evo, o čemu je riječ. Francuska buržoaska revolucija, uperena protiv unutrašnjih kontrarevolucionarnih snaga, feudalnih eksploatatora i strane intervencije, započeta 1789. godine, završila se 1793. izdajom krupne buržoazije. Na taj se način pravedni, oslobodilački rat francuskog naroda izrodio u osvajački, nepravedni rat francuske krupne buržoazije, protiv slobode i nezavisnosti drugih naroda, koje je Napoleon, kao njen eksponent, htio pokoriti i potčiniti vlasti francuske osvajačke buržoazije.
Kada je Napoleonova vojska prešla u Italiju, bilo je jasno da će, poslije vojničkog osvajanja Mletačke republike i oduzimanja njene nezavisnosti, 1797. godine, zakoračiti i na Balkansko poluostrvo. Među prvim mletačkih oblastima na udaru se našla Boka Kotorska, koja je, po Tilzitskom miru 1807. godine, pripadala napoleonovskoj Francuskoj.
Budući da je Boka Kotorska bila pod mletačkom upravom od 1420. godine, Bokelji su se odjednom našli u teškoj situaciji, pa se nijesu mogli tako lako snaći u novim uslovima. Zbog toga su se obratili za savjet i eventualnu pomoć crnogorskom vladici Petru I. Bokelji su isticali pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini na osnovu ugovora, koji su još davne 1420. godine sklopili sa Mletačkom republikom. Zbog toga su se grčevito odupirali da ne padnu pod novu upravu, kao što je to bio slučaj sa drugim posjedima Mletačke republike, već su tražili "da se vodi računa o njihovom samoupravnom položaju, koji su vjekovima uživali u okviru Mletačke Republike".
Pošto Napoleon Bonaparta nije htio da čuje za bilo kakav povlašćeni položaj Bokelja u prošlosti, to su mnogi mornarički oficiri bivše Mletačke republike, u znak protesta, napustili Boku Kotorsku, odmećući se u nepristupačne planinske predjele.
Postoji los izbor, veoma los izbor i postoji Moj izbor

Можете да ме мрзите, можете да ме волите, али морате да ме поштујете

Миран је онај ко зна а ћути, и који не верује у оно што чује док не провери!


http://nbf.pl‎

Повратак на “Radio emisije”




  Ко је на вези

Корисника прегледа овај форум: Нема регистрованих корисника и 2 госта

cron